Poezija petkom: Miloš Kovačević

Poeziju sam počeo pisati još (davne) 2004. godine. Toliko davno da sam zaboravio o čemu je ta prva pjesma uopšte govorila. Nju sam odlučno, kao i većinu onih koje su počele nastajati nakon nje, čuvao kao dokaz i podsjetnik na vrijeme u kojem je otpočela ova muzika koje me i danas, doduše rijetko, zanese i odvede na neke neistražene staze. Veliki broj pjesama koje su nastajale od 2004. do 2007. godine sam (na žalost) izgubio, posebno tokom preseljenja 2010. godine. Ove nakon 2007. sam bolje čuvao ali, iako su sve na broju još uvijek odugovlačim sa njihovim objavljivanjem – što zbog treme, što zbog želje da ta zbirka bude nešto drugačije od standardnih zbirki.

Aktivno sam pisao poeziju u osnovnoj i srednjoj školi. Kroz rad Literarnih sekcija dolazilo je do najviše pjesama koje smo uglavnom slali na konkurse širom zemlje i regiona. Tako sam 2009. godine dobio i nagradu Zmijanjče koja mi je uručena na 44. Kočićevom zboru što je do tada predstavljalo svojevrsni vrhunac onog perioda koji volim da označim kao „prva faza“ moje poezije. Nije da nisam pokušavao i sa prozom ali su me profesori uvijek vraćali na poeziju govoreći kako mi ona ,,više leži”; što sam na kraju, uprkos nekoliko ideja za prozna ostvarenja, prihvatio.
Pjesme sam aktivno pisao do fakulteta kada me putevi odvode na neka druga putovanja svijetom političkih nauka za koje sam se opredijelio. Od tada pa do sada pišem povremeno na različite teme, kada osjetim potrebu i kada kroz pjesmu imam nešto da kažem baš kao što je slučaj sa sledećom:

“KORONARNA” PJESMA

Kako si samo zastao, Svijete?!
Sad ti se smiju druge planete.
Do skora Tebi su smjele da prijete
Neke komete
Crne i klete…

A bijele zore, sad na prozore
Dolaze tiho, tiše no ikad
A nikad
Nam bolje
U vrijeme gore
Bilo nije…

Pa se krije

Staro od mladog, od brata brat,
Mladoženja, mlada, kumovi, svat,
Svuda k’o da je izbio rat.
Proviriš vani –
Izgubiš vrat.

Otkucava sat!

Vrijeme se vrti,
Vječita igra života i smrti…

A ti dišeš!
Tebi se smiju
Dok istoga Sunca zraci vas griju…
Al’ još za malo
Opet ćeš moći
Baš prije noći
Da sklopiš oči,
Otplešeš tango
Negdje u snu,
Ponudiš ruku Mjesecu,
Dopustiš opet
Tebe da paze
Oni što znaju
Samo da gaze!

Kako si samo zastao, Svijete!
A kako ti malo, baš malo treba
Da pomogneš sebi,
Kako i ne bi?!

Zastani zato,
Takav Ti slijed,
Malo međ’ ljude
Uvedi red!

Ova je pjesma nastala prošle godine kada smo svi zakoračili u stvarnost u kojoj prije svega i svuda postoji samo Korona (Covid 19). Uskoro nakon zaključavanja (lockdown-a) svijetom su počele kružiti slike planete koja se ,,oporavlja” i vraća na staro iako je to staro za nas bilo nešto sasvim novo za koje smo priželjkivali da se što prije završi, a sada već, čini mi se, naučili živjeti sa tim. Ova ,,koronarna” pjesma osim što je svojevrsni omaž Koroni u svom nazivu spominje i vrstu oboljenja srca i krvnih sudova (srčane arterije) što sadržaju pjesme daje i dodatni, simbolički smisao.

Druga pjesma koju bih podijelio nastala je na izmaku prošle godine koja nas je sve izuzetno namučila i natjerala na pomjeranje vlastitih granica. Tako je i mene ova pjesma natjerala da na određeni način pomjerim vlastite granice u pisanju!

NE TROŠI RIJEČI

Ne troši riječi…
U šapatu sjene
Neke su ljepše
I želje su veće –
Neizrečene!
Ne troši riječi
Više neg’ treba…
Ne troši riječi!
Da ne bi sve,
U prvi mah,
Iščezlo duši
I postalo prah…
Ne troši riječi
Na isprazne fraze
I kamikaze
Svoga bola.
Sve što ćeš reći
Podijeli sa pola…
I nulom pomnoži!
A riječi će teći –
Neizrečene
Značiće više
Kad’ su skrivene
Il kad’ se samo
Izgovore tiše…
Ne troši riječi…
Bar’ ne na glas!
Tako duša pjeva…

Koliko god nekada težimo da kažemo kako se osjećamo i sa drugima podijelimo sve što nas muči, sa druge strane što se više puta neka priča ispriča ili neki osjećaj ,,otkrije“ ono više iščezava i postaje nam sve otuđenije. Naime, svaki put kada bih neki događaj prepričao više puta sa svakim narednim prepričavanjem osjećao bih kao više ne govorim o nečemu što se desilo meni nego nekom drugom. Upravo to me natjeralo da razmišljam o tome kako su i riječi i želje zapravo veće – neizrečene. Naime, djela govore više od riječi. Neke lijepe stvari i uspomene koje želimo da čuvamo treba što manje da dijelimo sa drugim jer – tako duša pjeva!

Pripremila: Nataša Gavur