Poezija petkom: Lazar Tica

U okviru rubrike Poezija petkom, ovog puta vam predstavljamo dvije pjesme mladog autora Lazara Tice “Neispričana priča” i “Tuga”

Lazar Tica rođen je 1996. godine u Banjaluci. Gimnaziju je završio u Ribniku, a diplomirao je 2020. na Filološkom fakultetu na odsjeku za srpski jezik i književnost. Pored poezije, piše i prozu, autor je i kritičkih tekstova, eseja i prikaza, koji su objavljivani u lokalnim časopisima. Poeziju najvećim dijelom objavljuje u časopisu „Suština poetike“, a pjesme su mu takođe zastupljene i u pojedinim zbornicima. Širok čitalački dijapazon, kao i dugogodišnje izučavanje poezije, ostavili su traga u njegovim najranijim pjesmama, preko kojih je izgradio opstveni, originalni pjesnički izraz.

Tuga

Nisam joj čuo teške steg-korake,
Ah, jasno znam odakle je došla…
Mesto kišobrana nosila je žute oblake,
I kao u šetnju, usijanom glavom pošla.

I zatvorila mi je oči za majska svanuća,
U grobu-duši biva sve tešnje,

Slep sam za šarene radosti i gorka ganuća,
Nema me više u soku raspukle trešnje.

I ne tražim sada sebi nadahnuće
Ni u jednom bezimenom blistavom oku,
I ne šapućem svoje mutno klonuće
Procvetaloj lipi i potoku.

I nema mesta gde bih se samotan skrio,
I svoju beskrajnu tugu ispripovedo,
Nit ima izvora s koga bih pio
Rukama žednim i dušom bledom.

Nisam joj čuo lake vetar-korake,
I jasno znam odakle nije došla,
I celu mladost zapitkujem bele oblake
Da nije slučajno ka meni pošla.

“Činjenica je da nijedan pjesnik ne voli da komentariše svoju poeziju, a razlog tome ja vidim u samoj njenoj prirodi, u onoj uzvišenoj funkciji koju ostvaruje, a koja se tiče iskazivanja početne misli, odnosno polaznog impulsa i njenog transponovanja u konkretan umjetnički izraz koji je, sam po sebi, estetska vrijednost. Za mene je poezija transcendentalni dodir bića sa svijetom, do koga dolazi putem emocije, a tokom kog se konstituišu sopstveni misaoni i duhovni principi bića. Ona može da obitava bilo gdje: u suncu, sutonu, kamenu, potoku, a najčešće u oku. Mislim da nadahnuće nikada nisam pronalazio, gotovo stalno ono je pronalazilo mene, i otud i pjesme obojene najrazličitijim osjećanjima. “Poeziju će svi pisati” govorio je Branko Miljković, i na najrazličitije načine interpretirano, mislim da se u tome i krije njeno najuzvišenije svojstvo, njena bit i nepromenljiva vrijednost, iako, svako vrijeme sa sobom nosi nove zahtjeve i traži različite literarne pristupe.”

Neispričana priča

Dođe mi tako kad tamne kiše
Ukradu poslednju radost danu,
Da ispričam tiho, što mogu tiše
Priču nikome neispričanu.

Da ukrstim ruke posred stola,
Pa da kroz pramen belog dima
Izlijem tračak nekog bola
Što lebdi u snu, u nadanjima.

Da šapnem nekom sve one noći
Što mi danima pritišću čelo,
I u njima nečije nemirne oči
U koje se celo lutanje svelo.

Jer sve je ono od čega strepim
I što me kroz slutnju odveć boli
Tek želja pusta s nečim lepim,
Od koje mrem, a koju volim.

Pripremila: Mihaela Amidžić