Poezija petkom: Dragana Ševa

Dragana Ševo je rođena 1997. godine u Banjaluci. Osnovnu školu ,,Desanka Maksimović”, završila je u Trnu (gdje i danas živi), a srednju Poljoprivrednu školu, smjer Veterinarski tehničar u Banjoj Luci. U istom gradu, diplomirala je prošle godine na Filozofskom fakultetu (Učiteljski studij) i stekla zvanje Diplomirani profesor razredne nastave. Naknadno je stekla i diplomu vaspitača predškolske djece na Nezavisnom Univerzitetu. Trenutno obavlja pripravnički staž u jednoj Osnovnoj školi.

„Nikad mi nije dosta novih znanja, volim da saznajem, širim vidike i budem usmjerena u različitim pravcima mojih interesovanja. U slobodno vrijeme najviše čitam, pišem, razmišljam, kuvam, provodim vrijeme u prirodi i sa najdražim ljudima.“

Moja majka

Majko, stijeno moja,
Uraganu koji lomi
Zlo pred sobom,
Ponosim se tobom.

Majko, hrabrost tvoja,
Postiđuje svakog muškarca,
Hladne bure savladavala si,
Poput lakog povjetarca.

Majko, tvoja borba,
Nadvladala je i borbe vladara
Jer ti majko, vojske nisi imala,
Ti si bitke sama vojevala.

Majko, tvoje oružje je,
Tvoja pamet, hrabro srce i premile ruke,
Što su uvijek kao dim, rastjerivale naše nesreće i muke.

Majko, tvoj ponos,
U korak s tobom ide,
Gaziš sve pred tobom,
Dušmani se stide.

Majko, čast tvoja,
Sloboda je moja,
Borba tvoja, štit je moj.
Ti si majko jedna ali nisi broj.

Majko, svetinjo moja,
Najsjajnija zvijezdo života mog,
Zbog tebe nikog se ne bojim,
Ti čuvaš mene a nas čuva Bog.

„Poeziju pišem jer igra riječi u mojoj glavi ne može samo da tu i ostane. Ona mora da se oslobodi, da kaže i objasni, na najnježniji način, kako samo ona to umije, da prave vrijednosti ipak nisu zaboravljene, da svakog od nas nešto boli, da svi ponekad skupljamo komade polupane duše i krpimo komade svog identiteta, da svi nekog volimo i težimo da nađemo svoje mjesto pod nebom, gdje god bili. Poezija je moj način da se izrazim i sklonim pod parčetom svog neba.“

Molitva

Ne daj da zaboravim, učinjeno mi dobro,
Prestanem da sanjam, maštam i da želim,
Daj mi da svakoj iskri života ko dijete se veselim.

Daj da na uspjeh bližnjeg svoga kao na svoj uspjeh gledam, da se ni u jednom času đavoljem

mamcu zavisti ne predam.

Ne daj mi da dangubim i u bezdan ljenosti padam, da beskorisno mislim i u iskušenju ko

utopljenik stradam.

Ne daj da zaboravim vrijednosti života, da mir, ljubav i dobrota,
budu moja načela, putanja, razlog mojih golgota.

Ne daj da zaboravim da se molim,
Ni u času kad bezbrižno se zagrcnem od smijeha,
Ni u času kad kao vazduh treba mi utjeha.

Koliko mogu podnijeti, toliko strme,

Učini mi pute,

Neka Tvojom voljom budu popločane životne mi rute.

Pripremila: Nataša Gavur