Dnevnički zapisi Ane Risović: “Obronci duše”
Pripremila: Mihaela Amidžić
“Priče prate moje promjene, kako stilske, tako i promjene ličnosti i razmišljanja. U svakom radu sam ostavila dio sebe, svoje emocije i strahove. Volim da kažem dijelove sebe i svoje duše. Kada se to sve spoji sa mojom ljubavlju prema prirodi i simboličnoj želji za osvajanjem novih vrhova, nastao je i naziv “Obronci duše””, kaže Ana Risović, dvadesetjednogodišnja djevojka iz Ribnika, koja je prošle godine izdala svoju prvu knjigu u izdanju Kulturno – izdavačkog centra “Srpska kuća” iz Požarevca.
U knjizi su sabrane priče koje je Ana pisala od svoje petnaeste godine pa sve do samog objavljivanja. Kako mlada autorka kaže, knjiga je podsjetnik na emocionalno stanje koje nikada više ne želi sebi da dozvoli, a inspiraciju za svoje teme je nalazila u svakodnevnom životu.
“Imajući u vidu da sam se borila sa vlastitim teškim emocijama, moju punu pažnju su imale teške sudbine, obično, meni nepoznatih ljudi. Gubici voljenih osoba, gubljenje sebe, lutanje. Rijetko su to doživljaji čiji sam akter bila i sama. Ono što je sigurno, bili su obojeni veoma teškim emocijama, jer je pisanje bilo moj vid izražavanja istih”, kaže ona.
Ana govori kako, tokom stvaranja, misli i slike dolaze same od sebe. Prirodu i noć bira kao mjesto radnje, gdje pronalazi nadahnuće.
“Inspiracija je za mene jedno vrlo čudno stanje uma i tijela. Ugasi se sve oko vas i iz nekog bića ili duše, naviru riječi. Kao da postanete neko drugi dok stvarate. U najvećem broju slučajeva, inspiracija je dolazila u gluvo doba noći, kada sam bila sama sa sobom. U tim trenucima sam bila u mogućnosti da čujem sebe, što je danas rijetkost. Pored noći, tu je i moj najbolji prijatelj i velika ljubav – priroda. U prirodi pronalazim potpuni mir i podstaknuta prelijepim prizorima, imam potrebu da tu ljepotu i osjećaj slobode zapečatim riječima”, dodaje ona.
Odmalena je voljela da piše. U osnovoj školi, prisjeća se, nastavnici su joj ukazali kako prirodu posmatra na nešto drugačiji način. U srednjoj, svijet počinje da gleda iz potpuno drugačijeg ugla, a iskrenost u njenim radovima je prisutna i ogleda se kroz emociju koju nose.
“Ljudi koji su upoznati u ono o čemu pišem, znali su mi reći da, o kojoj god temi pisala, postoji u meni specifična emocija. Sve što napišem, proživim. Svaka riječ koja postane dio rada je prije toga bila sinteza emocije i misli”, govori.
Ana priznaje da je neko ko je prerano odrastao. Još kao djevojčica, počela je da razmišlja o stvarima koje nisu karakteristične za taj period djetinjstva. Dodaje kako pripada onoj grupi ljudi koji vjeruju da se sve dešava sa razlogom, pa tako i događaji koji ubrzaju naše odrastanje.
“To i jeste razlog zašto su ti radovi uvršteni u knjigu. Želim da mi uvijek budu podsjetnik da sam uspjela izboriti se sa svim što mi je život donio i uz to postala samo jača i bolja verzija sebe”, kaže Ana Risović.
“Vjerujem u sebe”, “Tamo gore, iznad oblaka”, “Žena sa medom u zagrljaju”, “Napuštena ognjišta”, “Oni koji odlaze”, “Život je priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa”, ovo su samo neki od naslova koje je Ana objedinila u svojoj knjizi, a koja se proteže na 65 stranica. Plan joj je da u budućnosti objavi knjigu potpuno drugačijeg koncepta i potpuno drugačijih emocija. Dodaje kako primjećuje promjene u svom odnosu prema pisanju od početka do sada.
“Kada pogledam svoje početke i uporedim ih sa radovima od prije nekoliko mjeseci, razlika je enormna. Krenuvši od stila pisanja, fokusa misli, pa do same zrelosti mišljenja. To je znak da moje pisanje zaista proizilazi iz moje duše, te da se mijenja zajedno s njom”, govori ona.
Mladim ljudima koji se bore sa teškim momentima u životu, Ana svojim pričama šalje podršku i smatra kako svako može da pronađe neki segment svoje ličnosti u njenoj knjizi.
“Vjerujem da svako od nas ima borbe koje vodi i može da se poistovijeti sa nekim emocijama koje su opisane. Međutim, ono što želim da knjiga predstavlja svima jeste podsjetnik da sve može da se prebrodi ukoliko, prije svega, radimo na sebi i upoznajemo sebe. Kada budemo dovoljno dobri sami u svojim očima i sam svijet će nam postati takav”, zaključuje.
Pored pisanja, njeni hobiji su planinarenje, tango i šminkanje. Govori kako je zašla pomalo i u svijet novinarstva, a za studije psihologije odlučila se baš iz borbe sa samom sobom i teškim emocijama. Na pitanje šta je ohrabrije, a šta plaši, Ana odgovara:
“Ohrabruje me rad, napredak, uspjeh ljudi koje volim i koji su vrlo podsticajno okruženje, dok me od svega najviše plaši da ću biti spriječena da u životu uradim sve što sam zamislila”.
Za kraj razgovora, Ana dijeli sa nama svoj omiljeni citat iz svoje prve objavljene knjige „Obronci duše“.
“Mi, često se skrivamo…Zar ne?
A mjesečev sjaj? On se vidi i skriven, iza drveća, ispod oblaka, u sunčevom sjaju.
Sakrili ste se od sebe, a svi drugi vas vide.
Sljedeći put se pokažite sebi, svijetu ostavite samo trag.
Nekako, zauvijek jedino imate sebe…”
Na Instagram nalogu sazvijezdje_sanjara, možete pratiti pisanje ove mlade talentovane djevojke.