INTERVJU: Ivana i Isidora Santrač
“Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva. Čudo je pjesma, sine moj”. Riječi Stefana Nemanje izgovorene na samrtničkoj postelji svom sinu Svetom Savi poručuju da ne zaboravimo naše kulturno nasljeđe i budemo čuvari naše tradicionalne muzike i pjesme.
Tradiciju naše izvorne narodne pjesme, od zaborava, čuvaju i sestre Santrač, Ivana i Isidora, iz Banjaluke. Iako vole da pjevaju i druge žanrove muzike, po ovom žanru su prepoznatljive i plijene pažnju ljubitelja izvornog, tradicionalnog zvuka. Svoj talenat počele su da ispoljavaju kao vrlo male, a njihovo višegodišnje članstvo u RKUD “Pelagić”, imalo je velikog uticaja na njihov izbor ove vrste muzike, te su ponosne što doprinose čuvanju narodne baštine i njenom njegovanju. O važnosti tradicije, ljubavi prema ovoj vrsti muzike, planovima, obradi pjesme “Junaci sa Košara”…, za portal Banjaluka Mladi, govore naše talentovane sugrađanke.
Na samom početku, otkud interesovanje za izvornu narodnu muziku i etno?
Interesovanje ne samo za izvornu muziku, već naše običaje i tradiciju datira još od malih nogu. Dugogodišnjim članstvom u jednom od najstarijih KUD-ova „Pelagiću“ i učešćem u vokalnoj grupi i orkestru, stekle smo osnovna znanja potrebna da uopšte izlažemo izvornu muziku. To znanje i dan – danas usavršavamo s obzirom na to da broju pjesama, načinu izvođenja i ljepoti melosa nema kraja.
Sjećate li se prvog zajedničkog nastupa, kada ste javnosti postale poznate?
Još kao djevojčice smo nastupale na mnogim dječjim festivalima širom Evrope. Pored toga obje smo završile nižu muzičku školu, Isidora odsjek za klavir, a Ivana odsjek flauta. Kako smo zajedno vježbale sve pjesme za koncerte i nastupe odlučile smo da ih za „našu“ dušu izvodimo i u duetu. Ne sjećamo se našeg prvog zajedničkog nastupa jer ih je bilo zaista mnogo, puno putovanja, koncerata, humanitarnih nastupa… Morale bismo pogledati sve zahvalnice sa nastupa i uporediti datume možda i pronađemo prvi nastup. (smijeh) Široj javnosti postale smo poznate izvođenjem pjesme “Crven cvete,, koja je prije nekoliko godina otprilike sedam ili osam godina, bila veoma popularna. Na dan slave u našem selu otpjevale smo uživo tu pjesmu i postavile na Fejsbuk. Ljudi su masovno počeli da dijele snimak, čak su ga postavili i na Jutjub. U kratkom vremenskom periodu, dostigao je preko dva miliona pregleda. Od tada je sve krenulo.
Pjesme koje obrađujete i snimate su uglavnom svima poznate. Koje su vama omiljene?
Ne bismo se usaglasile. Veliki broj pjesama koje izvodimo na nastupima, naprotiv, nisu poznate široj javnosti. Međutim, do sada smo ekranizovale one poznatije kako bi došle do šire javnosti. U planu je da u daljem radu snimamo izvorne pjesme koje se rijetko mogu čuti. Dopadaju nam se različite pjesme i melosi, shodno krajevima iz kojih dolaze, ali ćemo se usaglasiti da je kosovski ciklus pjesama jedan od najljepših sa sobom nosi posebnu težinu i mjesto u srcu.
Kako publika reaguje na vaše izvođenje izvorne pjesme i da li dobijate povratne informacije?
Uživamo dok pjevamo izvorne pjesme, one bude iskrene emocije i hrane našu dušu. Do sada smo uvijek dobijale pozitivne komentare. Čini nas srećnima kada probudimo lijepe emocije u ljudima koji nas slušaju. Uvijek kažemo da treba mnogo da vježbamo i da još uvijek nismo na nivou na kojem želimo biti. Ipak, svakoj pjesmi damo svoj lični pečat.
Koliko su danas mladi zainteresovani za narodni melos?
Mladi su danas zainteresovani za izvorne pjesme, međutim, dio njih se interesuje iz potpuno pogrešnih razloga. Često poistovjećuju kulturu i tradiciju sa nacionalizmom, što stvara dodatne podjele među narodima. Kroz muziku, tradiciju i kulturu treba da širimo ljubav. Mi poštujemo sve druge kulture, a svoju iskreno volimo i branimo od zaborava. Treba da budemo ponosni na ovo bogatstvo od istorije, kulture, tradicije i vjere koja seže u daleku prošlost. Voljeti svoj narod ne znači omalovažavati druge. U našem repertoaru mogu se čuti mnoge izvorne pjesme koje nisu isključivo srpske.
Da li potičete iz muzičke porodice?
Naša porodica je zaista muzikalna i veliki broj rodbine je bio ili je u muzici još uvijek. Uprkos tome, majci i ocu muzika nikada nije bila profesija. Tata je pokušao svirati gitaru, a mama pjevati. Mi smo, izgleda, povukle neke starije gene. Geni su čudo. Ispričaćemo jednu anegdotu iz detinjstva. Mislile smo da nam je prabaka svirala klavir, jer je mama dok je bila mala svima tako govorila u školi. Kako je mama sa sela došla u „grad“, đaci su se hvalili mnoštvom „modernih“ instrumenata koje im svira porodica, a mama nije mogla da kaže da se kod njih organizuju prela i mobe, pjeva krajiška izvorna muzika (koja nije ni blizu ove novokomponovane krajiške muzike) i svira šargija i frula.
Zašto je važno čuvati tradiciju?
Čuvati tradiciju znači sačuvati osnovne vrijednosti kulture jednog naroda. Čuvanjem tradicije baštinimo ne samo kulturu nego i vjeru. Danas smo svjedoci gubljenja osnovnih vrijednosti, degradacije porodice i običaja. Mladi su okrenuti nekim novim vrijednostima bolje reći trendovima koji nisu dugoročni, a zbog toga i jesu trendovi, jer su prolazni. Tradicija je ono što ne prolazi, ono što traje i jedino što nas može vratiti na pravi put. Smatram da je samo čovjek koji je svjestan svoje vjere, kulture, običaja, tradicije odista srećan. Svi ostali izgubljeno lutaju.
Nedavno ste snimile obradu pjesme “Junaci sa Košara”. Reakcije na objavljivanje ove emotivne pjesme su pozitivne. Zašto ste odlučile da ova pjesma bude vaša prva studijska obrada?
Tako je. „Junaci sa Košara“, čiji je autor otac Milutin Popadić je prva naša studijska obrada. Sve riječi su suvišne za pjesmu koja nosi veliku težinu sa sobom. Bitka na Košarama, događaj je iz novije srpske istorije i ne samo da ovom pjesmom žrtvama odajemo počast već ih branimo od zaborava. Kaže se da sve dok živi sjećanje žive i oni.
Pored izvorne, koju muziku još volite da slušate?
U slobodno vrijeme slušamo različite žanrove u skladu sa trenutnim raspoloženjem. Od klasične muzike, uz to pop i rok muzike…
Osim izvođenja izvorne muzike, šta danas rade i kako provode slobodno vrijeme sestre Santrač?
O tome šta radimo mimo muzike možemo napraviti još jedan intervju. U kratkim crtama, Isidora je diplomirani inženjer hemijske tehnologije, trenutno na masteru u Beogradu. Ivana je po struci diplomirani politikolog.
Da li imate uzore i ko je vaša najveća podrška u svemu što radite?
Uzor i najveća podrška su nam naši roditelji. Kratko i jasno, sve potiče iz porodice.
Kakvi su vam planovi, kada je u pitanju izvorna muzika?
U planu nam je snimanje prvih deset studijskih kovera koji bi činili jedan CD. Nakon toga, nadamo se održavanju samostalnog koncerta u našoj Banjaluci.
Poslušajmo zajedno njihovu obradu izvorne pjesme sa Kosova i Metohije i pamtimo riječi Stefana Nemanje!
“Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo.”
Intervju vodila: Mihaela Amidžić