Zaposlenik mora biti zdrav, biti zdrav: Kako se zaštiti od burnout-a

Burnout nije nimalo bezazlen zdravstveni problem. Saznajte kako ga prepoznati i liječiti.

Novi posao, želja za napredovanjem, gomila projekata i slične stvari neki su od najčešćih razloga za burnout odnosno “sagorijevanje na poslu.” Burnout nije nimalo bezazlen zdravstveni problem što pokazuje i to da je prije dvije godine uvršten u priručnik Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Odnedavno je burnout i u našoj zemlji zvanično priznat kao oboljenje u rangu zdravstvenih problema.

Šta je burnout i kako da ga prepoznamo za Akta.ba je objasnio Mustafa Šuvalija, psihološki savjetnik.

“Burnout, odnosno profesionalno sagorijevanje, je stanje mentalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovano intenzivnim i dugotrajnim stresom kojeg nismo uspješno iskontrolisali. Prema ICD-11, posljednjem izdanju dijagnostičkog priručnika kojeg izdaje Svjetska zdravstvena organizacija, ne radi se o oboljenju, već zdravstvenom fenomenu karakterističnom za radno mjesto”, pojašnjava Mustafa.

Tri osnovne karakteristike sagorijevanja su osjećaj iscrpljenosti, osjećaj otuđenosti od posla – koji se manifestira u vidu negativnih i ciničnih stavova prema poslu te umanjena radna prodkutivnost.

“Neki od pokazatelja da doživljavamo ili da se približavamo sagorijevanju mogu uključivati manjak motivacije da ustanemo i spremimo se za posao, poteškoće u koncentraciji, manjak zadovoljstva onim što uradimo, poteškoće sa spavanjem te tjelesni simptomi kao što su glavobolje, problemi sa probavom i stomakom. U osnovi, ukoliko primjetimo da nam treba više vremena i energije da se “natjeramo” da radimo posao uobičajenim tempom te da nam je potrebno više vremena za odmor i oporavak od posla, postoji mogućnost da se suočavamo sa sagorijevanjem”, kazao je psihološki savjetnik.

Ako ne zadovoljimo svoje potrebe brzo ćemo ostati bez energije

Prilika za novo radno mjesto je često razlog da radimo više i da nam fokus bude samo na poslu pri čemu se desi da ostanemo bez energije jer nismo zadovoljili svoje osnove potrebe.

“Ljudski organizam ima određene potrebe koje moraju biti zadovoljene da bi bili u stanju prikupiti energiju za svakodnevne aktivnosti i obaveze. Ukoliko te potrebe nisu zadovoljene, ukoliko energiju trošimo u većoj mjeri nego što je “punimo” (zadovoljavanjem tih potreba), vremenom će doći do stanja iscrpljenosti. Prelazak na novo ili bolje radno mjesto nije jedina situacija u kojoj postoji rizik od gubitka ovog balansa, a jeste jedna od situacija u kojima može doći do toga. Da li će i doći do gubljenja balansa zavisi od karakteristika osobe, konkretnog radnog mjesta te odlika organizacije kao cjeline”, naglasio je Šuvalija.

Do poremećaja u punjenju i pražnjenju naših “baterija” koji vodi sagorijevanju dolazi kada zahtjevi sa kojima se suočavamo počnu nadilaziti naše kapacitete da im odgovorimo.

“Ti zahtjevi mogu dolaziti od nas samih, u vidu nerealno visokih očekivanja koja sami pred sebe postavljamo, ili izvana, pod čim mislim na očekivanja koja postavljaju nadređeni ili indirektno nameću kolege i timovi sa kojima sarađujemo. To znači da je prvi i najvažniji korak u sprječavanju sagorijevanja usklađivanje očekivanja koja postavljamo sami pred sebe i koje drugi stavljaju pred nas sa našim mogućnostima. Da bi mogli uspješno odgovoriti bilo kom zahtjevu tj. očekivanju, ta očekivanja moraju biti takva da mi sa svojim znanjem, vremenom i drugim kapacitetima možemom na njih odgovoriti. Ono što možemo uraditi na ovom planu jeste da sa onima sa kojima sarađujemo i koji prate naš rad usaglasimo šta je to što se tačno od nas očekuje te jasno definišemo i iskomuniciramo svoje granice. To nije nešto što je dovoljno uraditi jednom; to je proces koji mora trajati sve dok se ne pronađe “mjera” kojom su svi zadovoljni”, pojašnjava psihološki savjetnik.

Naglašava da ukoliko okruženje insistira da dajemo više nego što možemo ponuditi, treba odbaciti bilo kakav osjećaj krivice i nedovoljnosti koji nam se u takvoj situaciji može pokušati nametnuti te prepoznati da radimo u toksičnom okruženju koje bi za nas bilo najbolje napustiti.

“S druge strane, ukoliko pritisak dolazi iznutra, od samih nas, važno je da budem otvoreni za traženje podrške od strane stručnih lica, pri čemu prije svega mislim na stručnjak za mentalno zdravlje te mentore u struci u kojoj radimo, koji nam mogu pomoći da normaliziramo očekivanja od samih sebe i oslobodimo se osjećaja da nismo dovoljni, da “uvijek možemo bolje”, da smo “lijeni” i da “spuštamo standarde” ako sebi damo imalo oduška”, ističe Mustafa.

Osim toga, važno je da znamo šta je to što nama kao pojedincima “puni baterije” naglašava psihološki savjetnik i dodaje:

“Važno je da upoznamo sami sebe i vidimo u čemu zaista uživamo, šta nas relaksira i čini sretnim, iz čega crpimo značenje i smisao, šta je to zbog čega se osjećamo snažnim i vitalnim. Važno je i da posao, na kojem provodimo trećinu ili više od trećine dana, bude aktivnost koja nam donosi neku od ovih koristi. Čak i naizgled jednostavne aktivnosti mogu za uposlenike vremenom postati psihološki prezahtjevne ukoliko nisu dovoljno stimulativne. Pored toga, važno je i da mimo posla imamo dovoljno sadržaja koje radimo primarno ili isključivo da bi se osjećali dobro. Ravnoteža između onoga što radimo zato što moramo i onoga što radimo samo zato što nas to ispunjava je ključna za prevenciju sagorijevanja”.

Da li će uposlenici moći otići na bolovanje kada otkriju burnout zavisi od Svjetske zdravstvene organizacije tačnije sve članice SZO treba da usklade svoje zvanične šifrarnike bolesti tako da uključuju i ovaj sindrom. To bi značilo da u slučaju dijagnosticiranja sagorijevanja postupaju na isti način kao i sa drugim zdravstvenim problemima.

“Uvrštavanje sagorijevanja na radnom mjesta u ICD-11 treba otvoriti mogućnost da se u slučaju dijagnoze sagorijevanja radnicima omogući i otvaranje bolovanja te korištenje odgovarajućih tretmana dostupnih u javnim zdravstvenim institucijama”, kazao je Mustafa.

Kako se liječi burnout?

Prvi korak za liječenje “sagorijevanja na poslu” jeste prepoznavanje ovog sindroma i traženje pomoći. Iako djeluje da je ovo jednostavan korak u praksi ljudi često ne priznaju da su došli do ove tačke dok ne vide da nemaju energije ni da zatraže pomoć.

“Budući da se je sagorijevanje posljedica stresa, proces rada na sagorijevanju podrazumjeva identificiranje izvora stresa te faktora koji ga održavaju i intenziviraju, te resursa koje osoba može upotrijebiti da se nosi sa stresom. Tačna priroda i redoslijed koraka u intervenciji zavisi tačno od toga šta su uzroci stresa i koje resursi su na raspolaganju. Ono što je zajedničko svim interevencijama jeste težnja da se reducira stres te uvede odgovarajući broj rekuperacijskih aktivnosti i sadržaja koji povećavaju otpornost (rezilijentnost) pojedinca na stresore. U prvom dijelu, redukciji stresa, intervencija može obuvatati i pokušaj sistemskih promjena (tj. promjene u organizaciji rada, kulturi firme i menadžerskim praksama te adkevatniju raspodjelu zadataka u skladu sa individualnim kapacitetima i sklonostima uposlenika i sl.) i individualne promjene (promjene u vlastitim standardima i očekivanjima te izgradnju stručnih i organizacijskih vještina). Drugi dio interevencije podrazumijeva traganje za načinima na koji vrijeme izvan posla može biti obogaćeno sadržajima koji su okrepljujući i iz kojih pojedinac može crpiti snagu i motivaciju za rad”, pojašnjava psihološki savjetnik.

Burn out

Kompanije trebaju znati kako se uposlenici osjećaju

Možda sve kompanije ne mogu sebi priuštiti HR-a koji će biti u kontaktu sa zaposlenima i znati kako se oni osjećaju, ali mogu pronaći neki način za to.

Teško je spriječiti pojavu sagorijevanja ukoliko ne znamo kako se zaposleni osjećaju ističe Šuvalija i dodaje:

“Možda firme ne mogu priušiti osoblje koje će direktno raditi sa uposlenicima pomažući ima da se nose sa svojim individualnim problemima, ali mora postojati način da znaju kako kultura organizacije, ukupna organizacija rada te individualna zaduženja djeluju na uposlenike. Postojanje sistema koji će omogućiti dobijanje ovih povratnih informacija od uposlenika je od ključne važnosti. Nakon toga, važno je da kompanije na najbolji način iskoriste prikupljene informacije. Jedan način na koji to mogu uraditi jeste da, onoliko koliko je to moguće, prilagode operativne procese i individualna zaduženja kapacitetima i sklonostima uposlenika. Kod onih uposlenika kod kojih je moguće adresirati raskorak između očekivanja i stvarnog učinka kroz trening i razvoj potencijala, firme trebaju uložiti u njihov stručni razvoj. Konačno, važno je da se selekcijski proces prilagodi tako da se poveća vjerovatnoća da će biti primljeni kandidati koji se uklapaju u kulturu firme i imaju kapacitet da iznesu sa zahtjevima radnog mjesta na koje su aplicirali”.

Ako jasno ne kažete svoje probleme niko neće obratiti pažnju na vas

Kako reče u svojoj pjesmi Konstrakta predstavnica Srbije na Evroviziji “Umetnica mora biti zdrava” isto tako i uposlenik mora biti zdrav. Za svoje mentalno zdravlje se moramo sami pobrinuti.

“Niko neće obratiti pažnju na ono što nam treba, niti će posvetiti dovoljno vremena razmišljanju o tome koliko opterećenja možemo podnijeti, ukoliko mi o tome ne budemo glasno govorili. Moramo biti svjesni svojih potreba i svojih ograničenja i jasno, često i uporno ih komunicirati. Pored toga, svaki aspekt života, i onog privatnog i onog na radnom mjestu, koji je promjenjiv i kojeg možemo kontrolisati trebamo prilagoditi vlastitim mogućnostima i potrebama.

Gdje god je to moguće, na poslu i izvan posla, treba birati aktivnosti, ljude i okruženja koja nas emocionalno hrane, daju nam smisao, značenje, osjećaj pripadnosti i u kojima želimo da provodimo što više vremena”, poručio je Mustafa.

Moramo odbaciti stigmu sebičnosti koja se veže sa brigom o sebi, jer je osnovni preduslov da se pobrinemo za svoje obaveze i za ljude za koje smo odgovorni to da smo se pobrinuli za sebe i svoje potrebe.

“Ukratko, moramo biti svjesni svojih potreba, tražiti da se one poštuju i odbaciti razmišljanje po kojem takav pristup predstavlja sebičnost, drugima nećemo imati šta dati ukoliko prvo ne uložimo u sebe”, zaključio je psihološki savjetnik.

E.O.

Preuzeto sa: akta.ba