COP 26 – šta nam donosi novi klimatski dogovor iz Glazgova?

18/12/202118/12/2021 Nataša Gavur COP 26, novi klimatski dogovor

Samit Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama – COP26 održan je proteklog mjeseca u škotskom Glazgovu. Pregovori su trajali dvije sedmice (i jedan dodatni dan) kako bi se zemlje usaglasile i iznijele još jedan u nizu klimatskih dogovora. Generalno, posljednji dani svakog COP-a su obilježeni utrkom sa vremenom i neumornim seansama pregovaranja sa ciljem da zajednički donesu dokument – pravilo je da se odluke donose konsenzusom. Po svemu sudeći, ni ovaj skup nije obećavao krucijalne promjene za spas planete, a ponovno je dominiralo natezanje zemalja oko klimatskog vokabulara, intenziteta i izbora riječi u izjavama zvaničnika. Tako je Glazgovski hitni klimatski dogovor postao Glazgovski klimatski dogovor – gdje je hitnost namjerno izostavljena, kako bi se ublažila sveopšta klimatska kriza.

„Glazgovski klimatski dogovor” je prvi završni tekst Konferencije UN-a o klimatskim promjenama u kojem su eksplicitno pomenuta fosilna goriva i ugalj, jer u prethodnim to nije bio slučaj. Dogovor poziva sve zemlje da „ubrzaju napore u cilju smanjenja upotrebe uglja”. Ovu formulaciju su osporavale mnoge zemlje zato što je prvobitni tekst pozivao ubrzanje napora u cilju „napuštanja uglja” što je (ironično) naknadno na inicijativu Indije i uz podršku Kine izmijenjeno. Ipak, mnogo više zemalja iz cijelog svijeta se obavezalo da će postepeno ukinuti upotrebu uglja. Od zemalja Zapadnog Balkana među njima je samo Sjeverna Makedonija, iako su i ostale države ovog regiona, pa i naša, potpisale i ratifikovale brojne međunarodne sporazume i deklaracije o smanjenju emisije štetnih gasova, i prije svega – ukidanju termoelektrana na ugalj. Posljednja među njima potpisana je u Sofiji u 2020. godini u kojoj je po prvi put za zemlje Zapadnog Balkana pomenut rok ukidanja uglja i prelazak na dekarbonizovanu ekonomiju – famozna 2050. godina.

Među predstavljenim inicijativama na COP26 su deklaracija o zaustavljanju deforestacije do 2030. godine, koju je potpisalo više od 140 država, kao i inicijativa o smanjenju globalne emisije metana za 30% u narednih 10 godina, koju je podržalo preko 100 zemalja. Preko 40 država obećalo je da će napustiti ugalj do 2040. godine, a uz to su postignuti i sporazumi o pomoći za pojedine države koje zavise od uglja i dogovoren je prestanak finansiranja izgradnje novih termoelekrana u inostranstvu.

Pregovori u Glazgovu su ipak donijeli nekoliko ključnih promjena i zahtjeva. Diskusija se djelimično pomjerila sa ’da li treba nešto učiniti’ na ’za koliko i dokada treba to učiniti’:

Mnoge zemlje i kompanije objavile su da će dostići neto nultu emisiju 2050. godine, a Indija do 2070 godine. Ako se svi ovi ciljevi ispune i dođe do postepenog smanjenja emisija da bi se dostigli, to će ograničiti globalno zagrijavanje na 1,8°C; ali većina njih nije dio nacionalnih planova za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte – NDC-a[1] ili dugoročnih strategija (LTS) podnesenim UNFCCC-u, a postoji veliki jaz u odnosu na dostavljene planove koji će dovesti do zagrijavanja od 2,7°C u odnosu na deklaracije na COP26.
Mnoge zemlje su obećale novo finansiranje za klimu, a Škotska je obećala 2 miliona £ za gubitak i štetu. Od razvijenih zemalja se apeluje da udvostruče svoje finansiranje za sektor adaptacije na klimatske promjene do 2025. godine. Ali finansiranje adaptacije će doći kasno, jer je obećanje trebalo biti obezbijeđeno od 2020. godine. Također za finansiranje adaptacije, samo mali dio finansiranja je novo i dodatno; neki su samo krediti.
Od svih se zemalja traži da ubrzaju razvoj tehnologija i usvajanje politika za brzo povećanje proizvodnje obnovljive energije i energetske efikasnosti. Ovo će uključivati ubrzavanje napora za „postupno smanjivanje“ neograničene energije iz uglja i postepeno ukidanje neefikasnih subvencija za fosilna goriva.
Kada su u pitanju gubici i štete nastale usljed posljedica klimatskih promjena, razvijene zemlje, međunarodne institucije i drugi akteri su pozvani da obezbijede finansiranje. Međutim, nije uspostavljen novi fond ili mehanizam finansiranja za gubitke i štete, ali su se zemlje složile da ojačaju mrežu Santiaga koja pruža razmjenu informacija o tome kako upravljati klimatskim katastrofama, a samim tim i kako se nositi s gubicima i štetom.

Razvijene zemlje su, dakle, nastavile ignorisati svoju historijsku odgovornost i blokirale su finansiranje fonda za gubitke i štete. Ovaj potez nazvan je jasnom izdajom planete i njenih ljudi od strane organizacija civilnog društva. Generalno gledajući, razvijene i bogate zemlje koje su i među najvećim potrošačima prljave fosilne energije, ipak se ne mogu opredijeliti na potpunu dekarbonizaciju ni za vrijeme ovogodišnjih pregovora.

Razni su nivoi aktivnosti na polju klimatskih promjena kada su u pitanju države Zapadnog Balkana, ali čak i one države koje su ispred ostalih treba da pojačaju svoje napore. Iako je Sjeverna Makedonija nazvana regionalnim liderom zbog postavljanja jednog od najambicioznijih klimatskih i energetskih ciljeva, nedostaje jasan plan kako da se to ostvari. Na drugoj strani spektra, BiH i Srbija čak planiraju otvaranje novih termoelektrana na ugalj: Kostolac, Kolubara B, Ugljevik 3 i Tuzla 7.

Zvaničnici i predstavnici balkanskih zemalja, posebno Srbije i BiH i ovaj su put iznosili svoje standardne brige i probleme, te uglavnom upirali prstom, ali i molili za socijalnu pomoć razvijenih zemalja, pod izgovorom da su isuviše „mali emiteri“. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić izjavio je da će za energetsku tranziciju u BiH biti „potrebna značajna međunarodna pomoć kada je riječ o transferu tehnologije, uspostavljanju finansijskih mehanizama za podsticanje dekarbonizacije, kao i finansijska podrška za projekte koje se odnose na klimatska pitanja.“

Kroz predstavljanje svojih Utvrđenih doprinosa za smanjenje štetnih emisija gasova s efektom staklene bašte (NDC) i zemlje su objavile ciljeve smanjenja svojih emisija u narednoj deceniji. Posljednje analize ukazuju da bi se, u slučaju da zemlje ispune ono što piše u planovima za borbu protiv klimatskih promjena koji su zvanično podnijeti UN-u, planeta do kraja vijeka zagrijala za 2,4 °C, što je za 0,3 °C bolje nego što je bio slučaj prije Glazgova, a da bi u slučaju da obistine sve dugoročne najave o svođenju emisija ugljendioksida na nulu planeta do kraja vijeka bila toplija za 1,8 °C.

Bezuslovni cilj BiH za smanjenje emisija u novom nacionalno utvrđenom doprinosu – NDC-u[2] (bez intenzivnije međunarodne pomoći) je tek 12,8% u odnosu na 2014. godinu odnosno 33,2% u odnosnu na 1990. godinu. Uslovni cilj (a odnosi se na cilj potpomognut intenzivnijom međunarodnom podrškom za dekarbonizaciju) koji je naša zemlja postavila do 2030. godine je smanjenje emisija za 17,5% u odnosu na 2014. odnosno 36,8% u odnosu na 1990. godinu. Međutim, sve ove brojke zapravo su tek puki postoci koji običnom čovjeku ustvari ništa ne znače. Šta ove cifre zaista predstavljaju za spas životne sredine i koliko konkretno doprinose ublažavanju klimatskih promjena i smanjenju štetnih emisija, kako globalno, tako i u našoj zemlji? To je zapravo pravo pitanje, jer treba imati na umu činjenicu da se u navedenom ključnom strateškom dokumentu za smanjenje štetnih emisija i dalje planiraju nove termoelektrane na ugalj koje trebaju da zamijene postojeće i da rade još narednih 40 godina. Prilično kontradiktorno planiranje paralelno sa obavezom dekarbonizacije koju smo prihvatili da moramo provesti do 2050. godine.

Bosna i Hercegovina je tek u procesu transpozicije EU iz oblasti kvaliteta vazduha i klimatskih promjena na vrlo skromom nivou. Postoji očigledna potreba za hitnim izmjenama postojećih zakonskih propisa i za uvođenjem novih propisa, posebno u oblasti energije i klimatskih promjena. Ovo se posebno odnosi na zakonsku legislativu o obnovljivim izvorima i energetskoj efikasnosti, te Zakona o klimatskim promjenama, obzirom da je BiH jedna od rijetkih zemalja u regionu koja nije usvojila isti. U narednoj godini, Bosna i Hercegovina posebno treba:

→ provesti cjelodržavnu strategiju aproksimacije propisa sa acquisem EU u oblasti zaštite okoliša, i pripremiti i usvojiti Strategiju zaštite okoliša. U skladu s tim je potrebno unaprijediti pravni okvir, ojačati administrativne kapacitete i sisteme praćenja, te poboljšati međuinstitucionalnu koordinaciju između svih nadležnih organa prateći obaveze iz Zelene agende za zapadni Balkan – Sofijske deklaracije i cilj klimatske neutralnosti do 2050.;

→ nastaviti sa provedbom Pariškog sporazuma uspostavljanjem politika i mjera za ostvarenje ažuriranog nacionalno utvrđenog doprinosa (NDC-a), usvojiti i provesti revidiranu Strategiju prilagođavanja na klimatske promjene i niskoemisionog razvoja i usvojiti integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NEKP) u skladu sa preporukom Energetske zajednice.

U okviru specifičnog cilja „Prilagođavanje i provođenje pravne tekovine EU“, acquis, u oblastima klimatskih promjena, energetske efikasnosti i životne sredine do 2020. godine, planirana je aktivnost uspostavljanja državnog okvira za EU ETS (sistem trgovine emisijama). Ova aktivnost nije provedena, ali će se do 2026. godine najkasnije i u BiH morati uvesti neki vid oporezivanja emisija ugljen dioksida odnosno trgovanja emisijama, zbog uvođenja prekograničnog mehanizma oporezivanja CO2 za zemlje koje nisu u EU/ETS sistemu. Pored navedenog, sistem za podatke o emisiji stakleničkih plinova odnosno prikupljanje i obrada podataka nije definisan i regulisan, kao niti osiguranje kvaliteta i kontrola ulaznih podataka. Sve ovo dovodi u pitanje čak i trenutni inventar emisija gasova sa efektom staklene bašte koji BiH navodi u svojim nacionalnim izvještajima.

Dakle, šta za našu zemlju predstavljaju aktualni klimatski pregovori i kako će se Glazgovski dogovor odraziti na našu zelenu politiku? Činjenica je da će sve zemlje, pa tako i BiH, u narednoj deceniji imati obavezu intenzivnijeg izvještavanja i revidovanja klimatskih ciljeva, implementacije planova i strategija za ublažavanje i adaptaciju na klimatske promjene. To i nije neka novost u odnosu na dosadašnju praksu, jer u našoj zemlji strategije se ne izrađuju da bi se implementirale, već se prepisuju po isprobanom receptu, uglavnom, kako bi se pristupilo međunarodnim mehanizmima za finansijsku podršku. Ono što je nama zapravo od krucijalne važnosti u ovom momentu jeste ohrabrujuća činjenica da se preko 76 procenata svih projekata na ugalj definitivno obustavlja, a preko 84 zemlje se opredjeljuju za budućnost bez uglja – nešto što je prvi put prepoznato i apostrofirano u ovogodišnjim klimatskim pregovorima i što se definitivno snažno odražava na energetsku sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.

Literatura i linkovi:

Piše: Majda Ibraković

Stavovi izneseni u ovom tekstu, ne odražavaju nužno stavove članica Inicijative za monitoring evropskih integracija, kao ni same Inicijative.

Preuzeto sa: Centar za životnu sredinu