Nije svaki invaliditet vidljivi invaliditet

Piše: Mujkanović Amina

Iako istraživanja pokazuju da danas u svijetu živi više od milijardu osoba s invaliditetom te su osobe sa invaliditetom najveća svjetska manjinska skupina, činjenica je da su ujedno i jedna od najmanje zastupljenih skupina u društvu. Javno poimanje invaliditeta često je usmjereno na vidljivi invaliditet te je poimanje društva da su osobe sa invaliditetom samo one koje koriste određeno pomagalo, odnosno imaju vidljivi invaliditet.

Prije deset godina BiH je ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom čime se država obavezala na preuzimanje odgovornosti u stvaranju jednakih mogućnosti i ravnopravnosti u društvu za sve. Međutim, činjenica je da je ispred nas još daleki put do ravnopravnog i nediskriminirajućeg društva, te da se osobe sa invaliditetom pored diskriminacije na raznim poljima, susreću sa onom najgorom – diskriminacijom po vrsti invaliditeta.

Nevidljivi invaliditet je zajednički termin za širok spektar stanja, među kojima su mentalna stanja, dijabetes, fibromialgija, epilepsija, hronične bolesti i mnoge druge. Najčešće su to stanja čiji simptomi nisu vidljivi na telu. Iskustva života sa nevidljivim invaliditetom su različita i individualna, ali je činjenica da se većina osoba suočava sa stigmom, diskriminacijom i nerazumevanjem.

Kao osoba sa nevidljivim invaliditetom o kojem se jako malo ili nikako govori susrećem se sa mnogim problemima i predrasudama kao i nepovjerenjem od strane društva. Pojedinci koji bi trebali imati razumijevanja, jer se nalaze na pozicijama koje to podrazumijevaju, na moju i na žalost drugih osoba koje su u ovakvoj ili sličnoj situaciji nije tako. Jednostavno, društvo dosta često nije dovoljno educirano, te iz toga proizilazi nepoštovanje, nerazumijevanje i neodobravanje – društvo nije naviklo da u njihovoj okolini ima i drugačijih osoba koje isto trebaju i traže svoje mjesto u ovom društvu. Nevidljivi invaliditet dosta često dovodi do toga da društvo o osobama sa nevidljivim invaliditetom ima formirano jedno mišljenje, koje se nakon saznanja o invaliditetu pretvori u sažaljenje, iako ta osoba živi u potpunosti normalan život i ne želi da je bilo ko žali.

Nevidljivi invaliditet je vidljiv, ali prepoznaje se samo po tome kada osoba koristi označeno parking mjesto ili prilagodbu vezanu za osobe sa invaliditetom – drugačije ne. Glavnu ulogu u svemu tome igra neznanje i manjak edukacije u društvu kao i neshvatanje istih ali drugačijih osoba – to sve se odražava na osobe sa invaliditetom i na njihov status u društvu. Ponekad bi bilo lakše nastaviti prikrivati invaliditet, jer su osobe sa nevidljivim invaliditetom u nepovoljnom položaju isto kao i drugi, ponekad čak i više, ali o nama se ne priča i mi smo skroz zaboravljeni.

Osoba koja ne koristi određeno pomagalo i ne izgleda kao osoba sa invaliditetom, a tvrdi da spada u tu skupinu, ta osoba često bude na meti preispitivanja i u centru svih neugodnosti uz tvrdnje da samo želi privilegije ili pažnju što nije tačno – svi mi želimo samo svoja prava bez da se moramo iznova pravdati i dokazivati svoj invaliditet. Mi kao takvi rizikujemo da u očima drugih ne bi ispali lažovi i željni pažnje što je često slučaj u našem društvu u kojem se nalazimo i u kojem živimo. Društvo je generalno needucirano po pitanju osoba sa invaliditetom i samog invaliditeta i jedan od glavnih razloga nepovoljnog položaja osoba sa invaliditetom u društvu je nedovoljna edukacija društvene zajednice.

Upotrebom termina invaliditet uglavnom se misli na neki očigledan (koji otežava pokretljivost) ili senzorni invaliditet (kao što je potpuno oštećenje vida). Ipak, invaliditet pokriva i mnogobrojna stanja koja ne moraju biti vidljiva drugima. To uključuje dijabetes, disleksiju, poremećaj spavanja, hronični bol ili artritis, posttraumatski stres poremećaj i mnoga druga stanja. Sva ova stanja mogu da remete svakodnevne aktivnosti i niko sa sigurnošću ne zna da li neko ima invaliditet ili ne, sve dok to sama osoba ne otkrije.

Osobe sa invaliditetom se nerijetko smatraju beskorisnim članovima društva, nedovoljno dobri i nesposobni, međutim osoba sa vidljivim invaliditetom će dosta lakše ostvariti svoje pravo u odnosu na osobu sa nevidljivim invaliditetom – to se odnosi na obrazovanje, zapošljavanje, arhitektonske prilagodbe i mnoge druge segmente, a kada na to dodate da ste djevojka sa invaliditetom, u većini slučajeva se suočavate sa dvostrukom diskriminacijom.

Biti osoba sa nevidljivim invaliditetom je jako teško – ukoliko se koristimo ogradama, kosinama (jer stepenice su najveći izazov pogotovo bez adekvatne ograde), liftovima i drugim pomagalima koja su dostupna na korištenje samo osobama sa vidljivim invaliditetom susrećemo se sa ružnim riječima, nepoštivanjem, neodobravanjem dok ne dokažemo svoj invaliditet pokazujući invalidsku karticu ili na neki drugi način. Samo reći “ja sam osoba sa invaliditetom” nije dovoljno.

Nije jednostavno niti prijatno biti u takvoj situaciji i suočavati se sa nepovjerenjem, a to je često slučaj među osobama sa NEVIDLJIVIM invaliditetom zbog čega nerijetko odustajemo od traženja svojih prava i mi se prilagođavamo na svoju štetu, a donesenom UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom ne bi bilo potrebe za borbom – naša prava bi se poštovala i živjeli bismo život dostojan čovjeka uz pružanje mogućnosti za napredovanje i dalji razvoj.

Ja sam članica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica i mi se kroz Udruženje trudimo podići svijest ljudi, aktivirati se, biti viđeni, želimo da se naš glas čuje i trudimo se biti uključeni u sve sfere života i želimo pokazati da imamo svoje stavove, mišljenja i poglede na svijet. Ne želimo da nam se sve svjesno ili nesvjesno nameće predstavljajući nas kao osobe nesposobne za razmišljanje, odlučivanje i sve ostalo.

Pogrešni izrazi ljudi koji bi trebali znati da se osobe sa invaliditetom ne nazivaju osobe sa posebnim potrebama, invalidima ili osobama sa poteškoćama u razvoju je pokazatelj koliko kao društvo nismo napredovali, jer svakim tim nazivom predstavljamo osobe sa invaliditetom kao nesposobne, manje vrijedne ili ograničene osobe što osobe sa invaliditetom odmah stavlja na margine društva.

Mi želimo da se brinemo o sebi, želimo da doprinosimo društvu u skladu sa svojim mogućnostima i da ne ovisimo ni o kome, ali istina je da je svima nama u nekom trenutku pomoć potrebna i to nije ništa loše nego to trebamo prihvatiti kao mogućnost pomaganja jedni drugima. Svi smo mi ljudi bilo osobe sa invaliditetom ili bez i svi mi imamo osjećaje i imamo pravo na život, na jednake uslove i mogućnosti. Osobe sa invaliditetom imaju želju, samo im je potrebno pružiti priliku da pokažu koliko u svim segmentima života dobri mogu biti.

Preuzeto sa: Global Analitika