Banjalučka biofilija i biofobija

Da li ste čuli za nešto što teoretičari nazivaju generacijskom amnezijom u odnosu na životnu sredinu? Da li ste čuli za biofiliju (ljubav prema svemu što je živo, raste i razvija se) i biofobiju (strah od prirode i prirodnog)?

Uporedo sa degradacijom životne sredine i uništavanjem prirode i divljine kod ljudi dolazi do pojave koju nazivamo generacijskom amnezijom u odnosu na životnu sredinu i izvornu prirodu. To bi uprošteno bila promijenjena polazna osnova za ono što doživljavamo kao normalno ekološko stanje tj. stanje sredine koja nas okružuje. Ili uprošteno, ako se rodite i odrastete okruženi betonom, zagađenim zrakom i otpadom smatraćete to normalnom prirodnom okolinom. Paralelno vaš organizam i mentalno zdravlje trpi jer je čovjekov organizam evolutivno podešen na iskonsko i očuvano prirodno okruženje (divljinu). Ili uprošteno: za zdrav život i opstanak potrebni su nam čista voda, vazduh, hrana, odmor u prirodi i dr.

Ova degradacija naše svijesti o zdravoj životnoj sredini je dovela i do jedne zanimljive pojave u našem gradu.

Naime, profesori sa Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta sa kolegama, vjerovatno najbolji stručnjaci među nama, a u vezi s urbanim planiranjem, početkom prošle godine utiču da se pri uređenju najcentralnije gradske zone (plato između Palate predsjednika i Banskog dvora) izvede na način da ne bude samo banalno dekorativan i popločan prostor već da pored isticanja arhitekture koja taj prostor okružuje, prostor vrši i podstiče i neke druge važne procese.

Umjesto očekivanog odabira sezonskog cvijeća, prizemna flora oko pažljivo odabranih vrsta drveća biva sačinjena od trajnica (ili perena) – i to ne bilo kakvih, nego više pomno odabranih vrsta – koje bi kroz svoje prirodne faze rasta, cvjetanja, plodonošenja, mirovanja, naizmjenično davale svaki put nove boje, oblike i dinamiku njihovih fenofaza. Ovaj detalj smo prepoznali kao naznaku onog što se u urbanom planiranju često naziva i biofiličnim gradovima. To je savremeni pravac koji integriše prirodu i elemente divljine u urbano planiranje i dizajn. Aktuelan je i primjere možete naći u svim svjetskim metropolama, a evo do neki dan ste mogli dašak toga sresti i u Banjaluci.

Kakva je korist? U našem primjeru osim jasne ekonomske – jer grad pri korištenju trajnica nije u obavezi da svakih mjesec-dva vrši zamjenu dotrajalog sezonskog cvijeća (raspoređenog u banalne i nimalo prirodne geometrijske oblike) – koristi su višestruke. Ova imitacija prirodnosti i prirodnog stanja pored estetske vrši i neke druge uloge. Ona čuva vlagu i kvalitet tla u onim malim otvorima u kojima je posađeno drveće. Ono obogađuje biodiverzitet tako što je sklonište za mnoge životinjice. Pozitivno djeluje na životni ciklus pčela i drugih insekata. Bolje upija padavine.

A ono najvažnije i time se vraćamo na početak naše priče, ove biljke su trebale izvršiti i edukativnu ulogu. One su trebale da našu degradiranu percepciju o zdravoj i lijepoj životnoj sredini unaprijede, da sa novim pristupom počnemo da uviđamo da lijepo uređeno zelenilo nije „mrtva priroda – slika“ već „bujan i nepredvidiv život“. A život je promjena, sad je bogat i šaren, a onda miran i tih.

Zato ovim tekstom sa zakašnjenjem pozdravljamo napore eksperata koji su se trudili da svojim znanjem doprinesu kvaliteti našeg života i na mala vrata unesu promjene u poimanju upravljanja gradskim zelenilom. To je bio proces pomaganja zajednici da razumije kako je izgledao njihov dom kada je bio zdrav, netaknut ekosistem i jedan je od načina uspostavljanja veze sa prirodnim sistemima. Nadali smo se da bi ovakav pristup dugoročno pomogao u poimanju važnosti i drugih oblasti vezanih za unapređenje kvaliteta životne sredine.

Istovremeno osuđujemo gradsku upravu koja ove napore, prednosti ponuđenog i izvedenog rješenja nije prepoznala, promovisala i širila i na druge lokacije. Naprotiv, i ova mala oaza prirodnosti u centru našeg grada nejasnom odlukom prošle sedmice je uništena i sada smo se ponovo vratili korak nazad. Degradacija svijesti i životne sredine uvijek idu paralelno.

Aleksandra-Anja Dragomirović, dipl. inž. šum.

Preuzeto sa: Centar za životnu sredinu