Ova situacija je zasad veliki izazov za naše psihičko i mentalno zdravlje prije svega, naša mentalna disciplina, naša prisutnost sada i ovdje, naša trezvenost je ključ suočavanja sa situacijom u kojoj se nalazimo, rekla je Sonja Stančić, psiholog, u intervju za “Nezavisne”.
“Najbitnije je da uvijek pored bude osoba koja je dovoljno smirena da osobu u izolaciji može da ‘vodi’ kroz proces i da osmisli vrijeme i obaveze koje će biti u skladu sa psihofizičkim statusom izolovane osobe”, rekla je Stančićeva.
NN: Generalno se smatra da su ljudi na našem podneblju manje skloni da se povinuju naredbama. Da li iznenađuje prilična disciplina koju su ljudi pokazali kada se radi o mjerama o suzbijanju virusa korona?
STANČIĆ: Ne bih ja rekla da su ljudi manje skloni da se, kako kažete, povinuju naredbama. Dva su aspekta tu bitna ako gledamo širu sliku: prvi, Balkan je za neke možda sad već davno, ali psihološki i kulturološki ne tako davno, izašao iz jednog prilično disciplinovanog i dobrim dijelom autokratskog sistema rukovođenja i prepušten je ne u demokratski, nego u jedan liberalni sistem. I zadnjih 25 ili 30 godina ljudi su prepušteni uglavnom sebi i onom što usvoje kao vrijednosti unutar porodica ili određenih socijalnih grupa. Sistemi na Balkanu se ne bave tim aspektom vođenja ljudi i uređenja vrijednosnog i svakog drugog aspekta vođenja grupa. Drugi aspekt veoma bitan u ovim i svim sličnim situacijama jeste povjerenje – da biste nekog poslušali, morate vjerovati izvoru informacija da je to zaista tako i neophodno, a povjerenje se gradi mnogo duže i mnogo ranije nego što zapravo postoji ozbiljna potreba za tim. Ljudi uvijek imaju potrebu za jasnom instrukcijom i jasnom informacijom i u onom momentu kad su je dobili, počeli su da se ponašanju u skladu s tim.
NN: Koji obično mentalni proces ljudi prođu u svojim razmišljanjima kada se pojavi neka epidemija ili situacija poput ove? Da li su to možda neki urođeni instinkti ili se ljudi “uče” kako da se ponašaju?
STANČIĆ: Instinkt preživljavanja postoji kod svih živih bića ili uglavnom kod svih, međutim to je samo instinkt i on nas nekad zna odvesti na pogrešne postupke. Učenje i stalni razvoj su ključ mentalne stabilnosti – a mentalna stabilnost je okosnica nošenja sa svakom krizom, od one lične do kolektivne. Više od brašna i tolet-papira, za koje opet imam izuzetno razumijevanje zašto ih ljudi kupuju u pretjeranim količinama, u ovoj situaciji nam je potrebna mentalna stabilnost i zrelost, jer od toga zavisi i fizička izdržljivost. Mi smo sad već u ovih nekoliko dana mogli vidjeti neke od faza kroz koje ljudi prolaze: od faze poricanja “nije moguće, pretjeruju, ma neće to nas”, preko faze ljutnje “pa opet nama”, onda tzv. faza cjenkanja “ne moram se izolovati, neće mene” i slično, do faze zabrinutosti i potištenosti, koja se očituje na razne načine. I u konačnici imamo fazu prihvatanja i realnog ponašanja, te sagledavanja situacije u svim njenim aspektima. Veoma je bitno da poznajemo i kod sebe lično ove faze, ali i da donosioci odluka poznaju ove faze, jer će onda svako sa svoje strane znati koje tačno mjere da preduzme.
NN: Kako se psihološki može objasniti situacija da o virusu korona do prije nekoliko sedmica gotovo niko nije ni govorio, a sada je tema broj jedan?
STANČIĆ: Imamo nešto što možemo nazvati efekat zaraze strahom i u takvom kontekstu ljudi pokušavaju da stabilizuju svoje psihičko stanje i da bi vratili osjećaj izvjesnosti, tragaju za informacija, čitaju, pitaju, prepričavaju. I sasvim je očekivano kada je nešto nepoznato, neopipljivo ili čak nevidljivo, da je veća potreba da to sebi objasnimo. Svakako je u digitalnom dobu i odlična prilika za manipulatore i za stvarne poznavaoce prilika iz različitih domena da se pozabave ovom problematikom.
NN: Ljudi su socijalna bića po prirodi. Kako se na njihovu psihu može odraziti socijalna samoizolacija na neki duži period?
STANČIĆ: Moramo razlikovati dva tipa izolacije: jedan tip je kod već testiranih sa potvrđenim prisustvom kovid-19 virusa i drugi tip je preventivna samoizolacija. Prva grupa ljudi je u težoj situaciji i osjećaj neizvjesnosti i strah od bolesti je sigurno dominantan dio njihovog promišljanja i time su okupirani veći dio dana. Takođe, njihov dodir s ljudima je vrlo ograničen u direktnom kontaktu. Druga grupa ima tu privilegiju da može više da komunicira sa svojim ukućanima i da ima svakodnevne obaveze koje nisu toliko uskraćene i dan može da se osmisli dinamičnije. Međutim, i jednima i drugima je veoma bitno da imaju podršku u očuvanju mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti. Najbitnije je da uvijek pored bude osoba koja je dovoljno smirena da osobu u izolaciji može da “vodi” kroz proces i da osmisli vrijeme i obaveze koje će biti u skladu sa psihofizičkim statusom izolovane osobe. Mi imamo primjer djece iz osnovne škole u Banjaluci koja su prvo bila u izolaciji i zaista možemo da učimo od njih, kako su bila disciplinovana, kako su provodila sve svoje obaveze u kući i bila strpljiva.
NN: Prije dva dana na pres-konferenciji Vlade Britanije stručnjaci su rekli da što više vremena bude prolazilo pod restriktivnim mjerama, može se očekivati više nestrpljenja ili nervoze kod ljudi. Kako bi nadležni organi trebalo da odgovore na to?
STANČIĆ: Svakako možemo očekivati promjene ponašanja ljudi i kolektiva. Već sam prethodno govorila o fazama i načinu na koji reagujemo i zaista duboko vjerujem da donosioci odluka u svojim timovima moraju razmatrati i ove aspekte i duboko uvažiti psihičko stanje i čovjeka i kolektiva i u skladu s tim praviti modalitete upravljanja situacijom, jer mi moramo imati psihički sposobne ljude i kada kriza prođe da se u punom kapacitetu vrate obavezama.
NN: Može li ova nesvakidašnja situacija izazvati i neke pozitivne efekte, gdje ljudi pokazuju solidarnost, veću prisnost?
STANČIĆ: Svaka kriza je prostor za rast, kako lični tako i kolektivni. Ova situacija je zasad veliki izazov za naše psihičko i mentalno zdravlje prije svega, naša mentalna disciplina, naša prisutnost sada i ovdje, naša trezvenost je ključ suočavanja sa situacijom u kojoj se nalazimo. Vjerujem da se većina ljudi suočava i s veoma velikim egzistencijalnim problemima, problemima odvojenosti, straha od budućnosti, i da u ovom trenutku i ne razmišlja o univerzalnim vrijednostima, ali situacija je baš takva da snaga koju posjedujemo kao pojedinci, koje često nismo ni svjesni da je imamo, jeste ključ našeg kolektivnog opstanka. Sa druge strane, kolektiv ili zajednica su jaki onoliko koliko brinu za svoje najslabije.
Preuzeto sa: nezavisne.com