Piše: Slaven Petković
Nevjerovatna gluma Entonija Hopkinsa, koji je prikazao kako izgleda jedan otac koji polako gubi sebe kako demencija uzima veliki mah u njegovom svakodnevnom životu. Stanje ovakve osobe je neobjašnjivo, priča pokazuje komplikovani život čovjeka koji nema više prava sjećanja, već se nalazi u lavirintu sopstvenog uma.
★★★★★
Prva stvar koju sam uradio na početku gledanja je traženje naziva klasične muzike u filmu koji sluša Entoni. Jednostavno, muzika je pogodila atmosferu priče i dodatno pojačava težinu koja prati glavnog lika Entonija. Da, glavni lik se zove isto kao i glumac Entoni Hopkins, jer je ova uloga napisana da je igra baš on i niko drugi. Takođe, uloga i glumac imaju isti broj godina i to je na neki način i ciljao režiser Florian koji je rekao da mu se san ostvario kada je Entoni pristao da glumi jer je stvoren za tu ulogu.
Ovo je film kod kojeg morate pogledati svaku sekundu, svaku scenu i svaki kadar. Sve je bitno i utiče na vašu percepciju situacije koja se odvija pred vašim očima. Toliko toga se desi, a mi pratimo samo Entonijev pogled i zajedno sa njim se gubimo u velikom stanu koji polako postaje neprepoznatljiva i zamršena prostorija koja je na kraju predstavlja alegoriju njegovog uma. Za mene je ovo bilo nevjerovatno iskustvo jedne osobe koja se bori sa demencijom na maštovit i originalan način koji do sada nikada nisam vidio na filmskom ekranu.
Ukratko o filmu
Eni (Olivija Kolman) živi sa ocem Entonijem (Entoni Hopkins) u njegovom stanu nakon što se posvađa sa svakom svojom starateljicom. Eni je primorana da se stara o svome ocu i polako shvata da njen život nestaje i da možda treba poslati oca u dom. Entoni pati od demencije i neprestano zaboravlja važne životne događaje i gdje su stvari oko njegovog stana, uključujući i sat, uprkos činjenici da ga svakodnevno postavlja na isto mjesto. Jedini zaplet koji drži radnju u nekom vidu logike je Eni koja planira da napusti London i preseli se u Pariz da živi sa svojim novim momkom, što Entonija zbunjuje pošto on kaže da je udata za Džejmsa i da su se razveli prije pet godina. To je početak, ali šta će se sve desiti ovom starcu je teško objasniti, jer i sam sam bio veoma izgubljen kao i on sam.
I feel as if I’m losing all my leaves. The branches, and the wind, and the rain. I don’t know what’s happening anymore.- Entoni
Način na koji se odvija njihov odnos oca i ćerke koja se bori za dobrobit svoga oca, dok žrtvuje svoj život jeste ono šta pogađa sve nas i naše roditelje. Svi smo imali, pogotovo na našim prostorima situaciju kada su vam roditelji govorili da ne žele u starački dom. Eni je ćerka koja daje sve od sebe da svom ocu ugodi i da se on ne osjeća loše. On ni sam nije svjestan situacije, ali određena sjećanja se nekada vrate, a nekada se igraju sa njegovom stvarnošću što na nas utiče kao na njega.
Teško je prikazati taj osjećaj kod bilo koje osobe sa demencijom, ali nikada do sada nisam vidio zanimljiv i kreativan način kao u ovom filmu.Vidio sam sličnu temu, ali ovoga puta je bio u pitanju alchajmer sa glavnom ulogom koju tumači Džulijana Mur u filmu „Still Alice“ (2014). Ali, „The Father“ je prikazao dubinu duše čovjeka koji pokušava svom svojom moći da shvati šta se dešava oko njega, ali vidi se da je on samo zbunjeni stari čovjek u trenutku kada čekamo da se više ne sjeti pravog vremena.
„The Father“ definitivno pušta demenciju da se igra sa Entonijem na razne načine, ali to isto radi i sa nama. U pojedinim trenucima sam mislio da sam ja taj koji ne prati dobro radnju filma, ali to je samo film, tj. scenarista koji se igra sa nama. Vraćao sam nekoliko puta scene da shvatim šta se u stvari dešava, to ne znači da je film konfuzan, već da se teško navići na neobičan tok radnje. To je sve bila ideja režisera i scenariste, da prikaže demenciju kako ti ljudi vide i osjete. Jedini način da vidite da je određeno vrijeme prošlo možete primijetiti promjenom namještaja u stanu, modernijim izgledom što film suptilno daje do znanja, ali za nepažljivo oko to može biti neprimjetno.
I dalje na kraju gledanja nisam siguran koliko sam dobro prozreo prikrivene detalje tokom filma kojih ima u velikom broju. Jedno je sigurno, život ima prepreke na koje ćemo svi naići i morati donijeti najteže odluke u našim životima, a koje mi nećemo moći donijeti kao Eni.
Kinematografija filma oduševljava, mračne scene, krupni kadrovi, nevjerovatni detalji i dijalozi koji teško padaju za bilo koga ko pogleda ovaj film. Sve ovo je odlično upakovano u film. Nemam nikakvu zamjerku, a vjerujem da ćete se složiti sa mnom nakon što ga pogledate.
Film je nominovan za nevjerovatnih šest oskara uključujući Oskara za najboljeg glumca u glavnoj ulozi – Entoni Hopkins i najbolju glumicu u sporednoj ulozi –Olivija Kolman. Entoni je osvojio BAFTA nagradu za najboljeg glavnog glumca, a sam film je osvojio i BAFTA nagradu za najbolje adaptirani scenario. Oskari su uskoro tu i Entoni je moj favorit za nagradu koja se dodjeljuje najboljem glumcu.
Režiser: Florijan Zeler
Scenario: Kristofer Hampton (scenario), Florijan Zeler (predstava)
Glume: Olivija Kolman, Entoni Hopkins
Žanr: Drama
IMDb: 8,3 – 31.000 glasova
NASLOVNA: theguardian.com