Pripremila: Miheala Amidžić
Jelena Todić, preko European Solidarity Corps (ESC) programa nalazi se na sjajnom projektu YAC ECO u Solunu, u Grčkoj. Prije osam sedmica, započela je svoje volontersko iskustvo i priliku da uči u “zemlji maslina i bogova”.
Da se prijavi na program “Evropske snage solidarnosti”, prvenstveno ju je motivisala ljubav prema putovanjima.
“Ovo je program Europe Solidarity Corps, koji traje tri mjeseca. Motivacija za prijavu na program je bila da odem iz BiH, jer zbog korone nisam putovala godinu dana, što je za mene “smrt”. (smijeh) Pratila sam razne programe, a nakon intervjua sa Eleni Kavazidou iz organizacije “Esai en roi”, koja vodi ovaj program, definitivno sam odlučila da idem. Moram dodati da Grčku volim i sve se poklopilo, dođoh putem ESC”, govori Jelena za portal Banjaluka Mladi.
Njen volonterski anagžman je u vezi ekologije, u Karatosu Parku, u Solunu i podrazumijeva različite aktivnosti koje omogućavaju usvajanje novih vještina i znanja – sve kroz neformalno i praktično obrazovanje.
“Volontiram pet dana u nedjelji, od šest do osam sati dnevno. Subotom i nedjeljom se ne radi, ali ja nekad odradim subotu, kako bih imala ponedjeljak slobodan. Takođe, svaki volonter preko ESC programa ima dva dodatna slobodna dana u mjesecu, u slučaju umora ili napornosti. Zbog korone, mnogo toga što je bio cilj projekta ne možemo uraditi, pa radim dosta toga što je vezano za moju struku grafičkog dizajnera i umjetnosti. Najviše radim u administraciji – offisu, pohađam kurs grčkog jezika, kurs liderstva koji sam završila, te kurs menadžmenta koji sam tek upisala. Zatim pravim flajere i postere za događaje koji će se održati u narednih godinu dana. U Karatasu parku smo napravili teatar, rezbarili sto koji smo postavili i napravili vrt. Ovdje svako od građana može koristiti park da napravi za sebe vrt”, kaže Jelena i dodaje kako u program ulazi i obilazak drugih parkova, fotografisanje “prirodnog blaga” Soluna i pravljenje brošura.
Ovo je samo jedan od programa mobilnosti koji pokriva troškove putovanja, stanovanja, kao i mjesečne plate.
“U Solonu imam svoj stan i živim sama. Ja sam jedina iz BiH u ovoj organizaciji, za ovaj program. Sljedeće sedmice dolazi drugi volonter iz Španije, koji ima drugi program. Ovdje je pravilo da svako živi sam, što meni lično odgovara. Obezbijeđeno mi je sve, od prevoza, hrane, pa do putovanja u okolna mjesta. Svi volonteri dobijaju i džeparac, pet evra na dan. Ja primam 150 evra svaki mjesec, jer smo se tako dogovorili. U ovoj organizaciji imaju i nutricionistu, pa sam dobila i plan ishrane, želim da smršam, a oni su isplanirali svaku kaloriju. (smijeh) Moje iskustvo do sada sa ovom organizacijom “Esai en roi” je savršeno, jer imam osjeaćaj kao da sam kod familije otišla, a ne negdje u nepoznato”, oduševljeno govori ona.
Što se tiče programa, Jelena objašnjava da sam postupak prijave nije komplikovan. Potrebno je bilo da napiše CV i motivaciono pismo, te napravi profil na ESC stranici i tamo aplicira za progam.
“Volonteri se biraju zavisno od programa i organizacije. Ja sam izabrana zato što se bavim grafikom i slikanjem, a volim i prirodu. Njima je bila potrebna takva osoba. Za drugi program im treba neko ko ima iskustva u radu sa djecom s poteškoćama u razvoju”, kaže Jelena.
S obzirom na to da su Jelenina interesovanja arhitektura, arheologija, istorija i fotografija, svoje “neradne” dane provodi istražujući Solun, najviše arheologiju i istoriju grada.
“Ponekad odem do mora, uzmem kavu, sjednem, upalim emisiju na Youtube-u, slušam i gledam u more, hedonizam. Prije lokdauna smo išli do obližnjeg sela, do Pire-e, ali, zbog pogoršanja sa kovidom ne može se ići van grada, zatvorene su ceste”, govori Jelena, a na pitanja koje iskustvo joj je do sada najdraže, odgovara kako ne može ništa da izdvoji, sve joj je podjednako dobro, da ništa ne bi mijenjala.
“Osim da nema virusa pa da mogu više upoznati grad, ići u muzeje, crkve i putovati u okolne gradove”, dodaje.
Svim mladim ljudima preporučuje ESC volontiranje. To je prilika, kako kaže, da upoznate sebe i nove prijatelje, proširite svoje vidike, te učite spontano i opušteno.
“Mislim da ovo iskustvo treba svako da doživi, jer izlazimo iz zone komfora. Otići u grad gdje ne znaš nikoga, pričati na drugom jeziku, upoznati nove ljude je životno iskustvo u kome upoznaješ sebe. Opet bih ponovila i opet ću se prijavljivati, prema tome, svakome savjetujem da se prijavi na program i trk u avanturu!”
Kroz ovu vrstu neformalnog obrazovanja, dobila je mnogo toga. Naučila kako je biti sama u drugoj državi, da se bolje organizuje i završava svoje obaveze na vrijeme.
“Ovo je, zaista, posebno iskustvo. Dobila sam život, jer u Banjaluci je stalo vrijeme, ovdje nije tako. Ovdje kao da sam prodisala, bar na mene tako utiče. Naučila sam najviše o sebi, a kroz organizaciju kako sa ljudima poslovati, kako napraviti dobar projekat te poboljšala svoje znanje engleskog jezika. Moj odnos sa mentorima iz organizacije je kao sa mojim najboljim prijateljima. Ne samo da imamo taj poslovni odnos, već i drugarski, i porodični, nije moglo bolje”, kaže ona.
“Dio mog programa biće i čišćenje kuće. Pokušavamo dobiti dozvolu od Vlade da to bude kuća za volontere koji će biti na sličnim programima kao i ja”, za kraj razgovora govori ona.