U sklopu dječije inicijative ispred Mreže Snažniji glas za djecu sprovedena je anketa Djeca pitaju. Ovom anketom djeca su željela da pitaju svoje odrasle sugrađane znaju li ko su nadležni kojima bi djeca mogla prijaviti diskriminaciju, u kojoj mjeri su zadovoljena prava djeteta, koliko država uvažava dječije mišljenje pri donošenju odluka koje se njih tiču, da li dječija prava kao tema zauzimaju dovoljno prostora u medijima i da li mediji koji izvještavaju o djeci vode računa o njihovim pravima, konkretno o pravu na privatnost.
U nastavku vam donosimo sažetak odgovora od strane 54 sugrađanina (35 ženskih, 17 muških i 1 ostali) uzrasta od 17 do 55 godina.
Na pitanje „Ko su nadležni kojima bi djeca mogla prijaviti diskriminaciju?“ odgovori su bili Plavom telefonu, roditeljima, vaspitno-obrazovnim institucijama, policiji, centru za socijalni rad, ombudsmanu za dječija prava i ljudska prava, nevladinim organizacijama koje se bave pravima djeteta. Sugrađani koji su učestvovali u anketi su pokazali da prepoznaju kome se dijete sve može obratiti ukoliko doživljava diskriminaciju. Neki od njih su navodili i da djeca nemaju kome prijaviti diskriminaciju, pretpostavljamo, izražavajući time nezadovoljstvo količinom resursa koje djeca imaju na raspolaganju.
Prema Zakonu o zabrani diskriminacije BIH centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije je Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
Na pitanje „U kojoj mjeri su zadovoljena prava djeteta?“ učesnici ankete su uglavnom odgovarali da nisu dovoljno zadovoljena i da bi se na ovoj temi trebalo više raditi jer veliki broj djece nema mogućnosti da zadovolji svoja prava. Ukupno 4 učesnika su odgovorila da su prava djece zadovoljena u dovoljnoj mjeri.
Prema preporukama UN Komiteta za prava djeteta u BiH:
„Komitet želi skrenuti pažnju državi članici na preporuke vezane za sljedeće oblasti, koje iziskuju poduzimanje hitnih mjera: koordinacija (tačka 10); najbolji interes djeteta (tačka 20.); zlostavljanje i zanemarivanje (tačka 26.); životni standard (tačka 39); obrazovanje, uključujući stručno osposobljavanje i usmjeravanje (tačka 41); djeca tražioci azila, izbjeglice i migranti (tačka 44)“.
Dakle, traže se hitne mjere!
Na pitanje „Koliko država uvažava dječije mišljenje pri donošenju odluka koje se njih tiču?“ učesnici su većinom odgovorili da se mišljenja djece ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri. Izdvajamo nekoliko upečatljivih komentara:
„Mišljenja sam da veoma rijetko, jer nemate prostora da to i izrazite direktno i bez “filtera”. Na filter mislim, da često imate posrednike u vidu starijih koji u vaše ime govore. Ja bih si, za vas, a i za naše društvo, želio da vas se ozbiljnije shvaća i da vam se ponudi prostor i da sami kažete šta vas žulja“.
S druge strane, na žalost, ima sugrađana koji ne smatraju da djeca imaju kapacitete da izraze svoje mišljenje na pitanja koja se njih tiču:
- „Onoliko koliko treba. Većinu odluka koje se donose na državnom nivou, a odnose se na djecu, djeca nemaju kapacitet da preciziraju na pravi način“.
- „Šta se djece ima ticati, samo kako mater i ćaća kažu“.
Imali smo i jedan odgovor iz ugla djeteta: „Po pitanju donosenja nasih odluka jako mali procenat nasih odluka se uvazava. Same godine i zrelost utiču na to iako ne bi trebalo. Djeca razumno i isplanirano se trude da donesu promjenu kako u svom zivotu tako i u školovanju, sto se nažalost kod nas jako slabo uvažava“.
Prema Indeksu dječije zaštite 2.0 BiH 2019:
„Na nacionalnoj razini, BiH ima nekoliko mehanizama za savjetovanje s civilnim društvom o pitanjima koja se odnose na razvoj i provedbu politika, kao što je Vijeće za djecu BiH, javne rasprave i radne skupine. Međutim, ne postoji mehanizam za savjetovanje o razvoju i provedbi politika s djecom. Osiguravanje dječije participacije i njihovog učešća u razvoju politika smatra se iznimno važnim i relevantnim[1]“.
Na pitanje „Koliko tema prava djece zauzima prostora u medijima?“ sugrađani su odgovarali da ova tema nedovoljno prostora zauzima u medijima:
„Donekle stičem utisak da se o toj temi priča kako bi se popunio prazan medijski prostor, bez ikakve inicijative za istinskim prosperitetom“.
„Ja rijetko kad viđam da se nešto govori za djecu i o njihovim pravima. Možda se spomene nešto za dan djeteta ili za sedmicu dječijih prava. Ali ovako uopšteno kao da se ništa ne mijenja. Mislim razmislimo malo: na televiziji imamo više rijaliti programa, koje ja lično osuđujem, nego dječije programe i programe za obrazovanje djece“.
„Mediji se sjete teme prava djeteta samo na međunarodni dan Prava djeteta“.
„Zauzima prilicno, ali rekla bih neadekvatno, mislim da bi se tu trebala napraviti malo kvalitetnija kampanja koja bi podstakla djecu da prijave kršenje njihovih prava, a ne kampanja u kojoj se svake godine samo nabrajaju prava“.
Pet učesnika je odgovorilo da nema podatke vezane za ovo pitanje, dok je dvoje izjavilo da je tema dovoljno zastupljena:
„Dovoljno. Meni lično je dosadila ta tema, posebno zato što se ne ističe da mnoga prava proističu i direktno su vezana za obavezu“.
Na pitanje „Prema onome što vide u medijima, da li mediji koji izvještavaju o djeci poštuju pravo na privatnost?“ djece učesnici su imali podijeljena mišljenja, neki su primjećivali medije koji adekvatno vode računa o privatnosti djece, drugi da se o tome uopšte ne vodi dovljno računa, i bilo je izjava da zavisi od medija. Iz ovoga možemo zaključiti da su učesnici primjećivali nedosljednost u praćenju etičkih standarda kada je u pitanju izvještavanje o djeci u BiH.
[1] Indeks dječije zaštite 2.0 Bosna i Hercegovina, (2019) Snažniji glas za djecu, Udruženje za ostvarivanje prava djeteta „Naša djeca“, World Vision BiH.
Preuzeto sa: Zdravo da ste