Miroslav Subašić je altruista iz Banja Luke koji kroz projekte Mozaika prijateljstva pomaže osobama u stanju potrebe. Kako i sam kaže, sve je to vezano za njegov i živote ljudi sa kojima sarađuje.
Mozaik prijateljstva kroz “Obrok ljubavi” dnevno hrani između 500 i 1000 ljudi, pomažu i djecu u školama, a nedavno su otvorili i javno kupatilo čija se vrata nikada ne zaključavaju.
Djetinjstvo je proveo u siromaštvu, a adolescentske dane na ulici kao alkoholičar. Sve vrijeme je maštao o mjestu na koje ljudi mogu da dođu da se odmore, okupaju, nešto pojedu, a da ih niko za to ne osuđuje. Ono o čemu je nekada maštao od 2004. godine sprovodi u djelo.
Recite nam šta je to “Obrok ljubavi”?
Obrok ljubavi nije samo obrok, kako mnogi ljudi misle, već je to obrok koji je dat sa puno, puno ljubavi. Svi ti ljudi koji ga daju, zajedno sa mnom, daju ga od srca, zato što svako od nas ima neku priču koja je baš vezana za ovakvo stanje u kakvom se ljudi danas nalaze.
Ukratko nam ispričajte Vašu priču.
Kada sam odrastao bio sam jako siromašan. Mama je imala nas petero, očeve nismo imali jer nas nisu prihvatili, tako da ja vrlo dobro znam stanje ljudi oko sebe, a pogotovo djece. Kao dijete sam prošao baš nešto tako i sve što Mozaik danas i radi je moje djetinjstvo. Nekada su u školama ljudi skupljali pomoć za mene, da imam kiflu da pojedem, da imam šta obuć’, da imam knjige… to sve danas Mozaik prijateljstva radi za djecu. Sve škole na teritoriji Banja Luke ali i drugih gradova rade sa nama kako bi potpomogli korisnike javne kuhinje, a mi sarađujemo sa mnogim nastavnicima i profesorima i tražimo načine kako da pomognemo njihovu djecu.
Šta za Vas predstavlja “Mozaik prijateljstva”?
Biti u Mozaiku prijateljstva je čast. Mozaik prijateljstva je udruženje koje od 2004. godine služi narodu. Ja sam ga osnovao zajedno sa mojim kolegama, od kojih je većina sada po bijelom svijetu. Nije lako ostati u svemu ovome. Primarni zadatak Mozaika je da nahrani ljude.
Koliko dnevno podijelite obroka?
Radnim danima oko 500, a vikendom preko hiljadu. Vršimo i dostavu. Ali, nije to samo pomoć u hrani. mi te ljude već dobro znamo, mnogi nemaju s’ kim da popričaju i nemaju čime da plate režije ili ogrev i lijekove. Mi smo tu da pomognemo i zato se i zove “Obrok ljubavi”.
Ko su Vaši korisnici i kako ljudi dolaze do Vas?
Ja uvijek kažem da su korisnici naše bake, deke, ljudi koji nas okružuju, ljudi iz naše bliže i dalje sredine, ljudi koji su izgradili našu zemlju, ljudi koji su dobili male penzije. Kada je Mozaik nastao, mi pravili hranu kod svojih kuća i tražili smo ljude. Danas ili dođe neko da ukase pomoć za nekoga, ili ljudi dođu da traže pomoć za sebe.
Otvorili ste i Javno kupatilo i primjetila sam da su vrata tog prostora otključana. To je novi dio projekta?
Otvaranje Javnog kupatila je također vezano za moj život. Pošto sam ja nekada bio pijanac sa ulice i, čak ako ste i dobar čovjek iznutra, vi to ne možete da ispoljavate, morate da opstanete. Ali, kao i svaka druga osoba, želio sam negdje da pripadam. I razmišljao sam o tome da bih volio da postoji jedno mjesto na koje ljudi mogu doći i odmoriti se a da im niko “ne drži predavanje”. Da postoji i mjesto gdje mogu da se okupam, a da mi opet niko “ne drži predavanje” zašto sam takav. Dakle, sve što Mozaik danas ima, sve je to vezano za naše živote.
Obrok ljubavi je priča koja je nastala i u sklopu projekta „Priče o dobrim djelima“ a realizacija je potpomognuta od strane IMEPa.
Autorica: Imrana Kapetanović
Preuzeto sa: mionama.ba