PREMA VELIKOM BROJU NEDAVNIH IZVJEŠTAJA, PERFEKCIONIZAM JE U PORASTU, POSEBNO MEĐU MLADIMA. OVO JE JAKO LOŠA STVAR – PERFEKCIONIZAM JE POVEZAN SA ANKSIOZNOŠĆU, DEPRESIJOM I MNOGIM DRUGIM PROBLEMIMA – ALI POUKA JE DA VIŠE NE GOVORIMO O TOME KAO NEČEMU NA ŠTO SMO PONOSNI.
Za one koji napreduju u ovoj “ekonomiji pobjednika”, gdje besprijekorni uspjeh izgleda kao jedina opravdana alternativa, perfekcionizam je postao potpuno prihvatljiva činjenica. Ali u tome je problem. Oni koji ističu da su perfekcionisti čine da izgleda kao da su “posvećeni stalnom usavršavanju”. Ali to je nešto drugo. Perfekcionizam je uvjerenje da sve što je manje od najboljeg predstavlja sramotan neuspjeh.
Međutim, zapravo nas perfekcionizam čini nesrećnim osobama koje kontantno tragaju za uspjehom, ili još gore: neke studije sugerišu da je zapravo prepreka velikom uspjehu.
Nekoliko izolovanih “savršenih” dostignuća i dalje je moguće – vrhunske ocjene na ispitu, recimo – ali samo kroz nesavršenost u drugim oblastima. I za većinu planova (od planiranja odmora ili kupovine nove opreme do braka ili roditeljstva) savršen ishod je nemoguć od samog početka: previše je konfliktnih varijabli da bismo svaku od njih maksimalno savršeno uklopili.
Naravno, činjenica da nas u životu neizbježno čeka neka vrsta neuspjeha odnosi se na apsolutno sve, ali čudno je što se to uopšte naziva “neuspjeh”. Ako svi garantuju da ćemo promašiti metu, očigledno je da je problem sa ciljem.
I još jedna stvar u postizanju savršenstva u budućnosti: ako ste u dvadesetim godinama ili više, vaš mozak i tijelo su vjerovatno već u opadanju. I to je činjenica.
Izvor: theguardian.com
Preuzeto sa: hocu.ba