Pandemija Kovid-19 izazvala je u svijetu velike posljedice za sve države, pa tako i za Bosnu i Hercegovinu (BiH). Pojavom virusa, dosta se toga promijenilo u funkcionisanju građana i obavljanju njihovih aktivnosti u svakodnevnom životu. Nažalost, pandemija je posebno uticala na položaj žena u svakoj oblasti, a naročito na žene žrtve nasilja (porast porodičnog nasilja), zloupotrebu ženskih ljudskih prava, gubitak poslova u industrijama gdje žene imaju najviše radnih mjesta, itd. Tokom samo prvog vala pandemije, zaposlenost žena smanjila se za 2,2 miliona širom EU.
Mjere koje je BiH preduzela da zaustavi širenje pandemije Kovid-19 imale su različit uticaj na određene grupe stanovništva, uzimajući u obzir karakteristike kao što su pol, etnička pripadnost, dob ili invaliditet. Također se vode i diskusije u kojoj mjeri su uticale i na ljudska prava, osnovne slobode, ekonomsku aktivnost građana i prava na socijalnu zaštitu, produbljujući već postojeće rodne jazove.
Kada govorimo o položaju i ravnopravnosti polova, treba naglasiti da su evidentne razlike bile i prije pojave pandemije Kovid-19 u BiH. Pandemija, kao vanredno stanje, dodatno je produbila već postojeće rodne nejednakosti i napravila veći jaz u nejednakosti polova. Prije pandemije žene su bile opterećene neplaćenim radom i brigom o drugima, trošeći u prosjeku trinaest sati više na neplaćeni rad sedmično nego muškarci. Kovid-19 i proglašene mjere za suzbijanje širenja virusa dovele su do zatvaranja škola, vrtića i većine drugih struktura svakodnevnog života, što dodatno potvrđuje su žene plaćale veću cijenu za odsustvo sistema i nedostatke javnih i socijalnih usluga. Žene su izrazito zavisne o socijalnim uslugama koje im djelimično ublažavaju teret rada kroz brigu o drugima, što znači da često imaju više za izgubiti u odnosu na muškarce u slučajevima kada su ove usluge degradirane ili im je pristup onemogućen.
Više vremena provedenog kod kuće brinući se o djeci svjedočilo je 60,1% žena starosne kategorije od 31-65 godina u BiH. Takođe, žene su bile u većem strahu od svakodnevnog medijskog izvještavanja i stanja u vrijeme pandemije Kovid-19. Većina zaposlenih žena radi takozvanu ”drugu smjenu” koja se odnosi na kućne poslove gdje sedmično potroše od 10 do 30 sati u odnosu na muškarce imaju pet puta manje vremena za odmor ili lični napredak i usavršavanje.
Posljedice koje su se javile tokom krize su 32.6% žena u Bosni i Hercegovini radi pod znatno većim stresom, 17.9% odustaje od karijere, a samo 16.8% odustaje od stručnog usavršavanja.
U okolnim zemljama, kao što je Hrvatska, istraživanja su pokazala da je 31% žena s fakultetskom diplomom obavljalo kućne poslove, 54 % žena sa završenom srednjom školom izjavilo je da nisu imale apsolutno nikakvu pomoć partnera ili ostalih članova porodice. To je važan podatak koji nam pokazuje da se slabije obrazovane žene suočavaju s nizom izazova kao na primjer : veća je vjerovatnost da su one izgubile posao ili prihode, manja je vjerovatnost da su obuhvaćene pravima iz područja socijalne zaštite ili hitnim mjerama vezanim za Kovid-19 te obavljaju određeni dio neplaćenog posla u porodici što im značajno ograničava mogućnosti pronalaska novog posla.
Predstvanice sigurnih kuća izjavljivale su da ih niko nije kontaktirao prije uvođenja mjera (policijski čas, karantin, online nastava, skraćeno radno vrijeme), a da je nakon uvođenja mjera društvena izolacija dovela do traumatizacije osoba koje su preživljele nasilje u porodici.
Ove okolnosti predstavljaju rizik od rodno zasnovanog nasilja za žene izložene višestrukoj marginalizaciji (Romkinje, žene sa invaliditetom, žene starije od 65 godina, LGBT, žene u ruralnim područjima). Prema Studiji o dobrobiti i sigurnosti žena u Bosni i Hercegovini, provedenoj 2018. godine, skoro svaka četvrta žena (38%) je izjavila da je iskusila psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od petnaeste godine života od strane partnera ili drugog lica.
Na osnovu dosadašnjih istraživanja koja su obavljena u prethodne dvije godine možemo da zaključimo da su žene jedna od kategorija koja je najviše osjetila pandemiju ili krizu Kovid-19 koja nas je zatekla u BiH. Ostajale su bez posla, bile su izložene psihičkom i fizičkom zlostavljanju, a i njihovo mentalno zdravlje je narušeno.
Preuzeto sa: Helsinški parlament građana Banja Luka