Puno je načina za započinanje razgovora, dobrih i loših. Međutim, vrlo često ljudi ne razmišljaju o samom obliku razgovora, već samo o onom što žele reći. To obično ne završi dobro… Načine koje ću u nastavku nabrojati najbolje je izbjegavati.
Kako ne biste trebali započeti razgovor?
1. “Trebamo razgovarati. Stvarno.”
2. “Sjediš?”
3. “Po mom skromnom mišljenju.”
4. “Bez uvrede.”
5. “Gledaj, postoji nešto što bi ti trebao znati.”
6. “Trebao bih te upozoriti: neće ti se svidjeti ono što ću reći.”
7. “Hej, ja sam samo iskren.”
8. “Jedino sam ja dovoljno hrabar da ti kažem ono što drugi govore iza tvojih leđa.”
9. “Uz dužno poštovanje.”
10. “Razmišljao sam o nečemu što si davno rekao – iako se ti možda toga i ne sjećaš – i što me odonda muči.”
Ovo su samo neki primjeri lošeg početka razgovora – nažalost, ima ih još. Želudac me boli dok ih nabrajam. Toliko anksioznosti izazivaju u meni – a ja nisam neki posebno ‘osjetljiv cvijetak’. Čak i kada ih ovako posložim jednog ispod drugog, pokušavajući im se nasmijati i oduzeti im moć. To pokazuje kolika je njihova emocionalna toksičnost.
Te fraze – uglavnom izrečene pokroviteljskim tonom glasa – zastrašuju sugovornika pa njegov dah postaje kraći, zjenice mu se proširuju, a otkucaji srca ubrzavaju. Kada na početku razgovora kažete nešto poput “mene se to ne tiče, ali…”, izraz i boja lica sugovornika suptilno se počinju mijenjati.
To retoričko oružje najčešće koriste osobe koje žele na neki način manipulirati drugim ljudima. Razgovor koji započinje s “trebali bismo zaista porazgovarati”, nikada nije završio sjajno. Nikad se u životu nisam bolje osjećala nakon što mi je neka osoba rekla “nemoj to shvatiti osobno.”
I ona osoba koja pogrešno vjeruje da će se približiti sugovorniku ako kaže “vjerojatno ti ovo ne bih trebao reći”, sebe dovodi u opasnu situaciju jer, u želji da mu se približi, neminovno izdaje nečije povjerenje i, istovremeno, sugovornika dovodi u neugodnu situaciju.
Čuvajte se prenositelja skrivenih informacija
Mark Twain je svojedobno izjavio: “Da bi vas netko povrijedio, potrebni su i neprijatelj i prijatelj: jedan da vas ocrni, a drugi da vam to prenese.”
Dodala bih da prijatelj, koji vam neprestano prenosi tračeve i uznemirujuće ‘vijesti’ – pogotovo ako se radi o nečemu što ne možete promijeniti – zapravo i nije vaš prijatelj.
Čuvajte se prenositelja takvih ‘skrivenih’ informacija. Ispitajte njihove motive.
Isto tako, čuvajte se onih čiji razgovori ovise o lošoj sreći drugih. To su ljudi koji razgovore često započinju rečenicom: “Pogodi tko je umro!” Ta loša konverzacijska igra postaje posebno unemirujuća kako starimo, budući da lista pobjednika/gubitnika postaje sve duža. Ipak, nikad ne znam kako odgovoriti na takvo pitanje. Mislim, moj sugovornik zaista želi da pogađam?
Da biste se u takvim situacijama zaštitili od svjesne ili nesvjesne verbalne mikroagresije sugovornika i pokušaja manipulacije te vratili svoju osobnu moć, najbolje je da jednostavno kažete: “To što govoriš čini me nervoznim. Možemo li prijeći na stvar?” To je dovoljno iskren i izravan način. Na taj način smanjuje se nepotrebna emocionalna tenzija i potencijalna drama.
Izvornu objavu pročitajte ovdje.
Preuzeto sa: manager.ba