Seksualno nasilje je tema koja se nažalost često izbjegava ili zataškava.
Izvještaji koje godinama objavljuju međunarodne organizacije kao što su Ujedinjene nacije, Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi, te lokalne nevladine organizacije – navode da jedna od četiri, u nekim periodima gotovo i polovina žena u Bosni i Hercegovini, se suočila sa nekim oblikom nasilja.
Piše: Nataša Gavur
Kako pokazuje istraživanje OSCE-a iz 2019. godine, nešto malo manje od polovine žena u Bosni i Hercegovini iskusilo je neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine.
Na poslu, u prodavnici, na internetu, u školi – ljudi svakodnevno doživljavaju seksualno uznemiravanje, a da često nisu ni svjesni da su njegove žrtve.
Onog trenutka kada vam je neko na ulici dobacio – „Šećeru”, kada vam je neko prišao i uštinuo u školi, kada vam je neko nepoznat namignuo – tada ste bili žrtva. Žrtva seksualnog uznemiravanja.
Kampanja „Ne znači Ne“ koju provodi Fondacija „Udružene žene“ u okviru projekta Banja Luka – Grad sa nultom tolerancijom na seksualno nasilje i seksualno uznemiravanje koji se realizuje u okviru UN Women inicijative pod nazivom „Sigurni gradovi i sigurni javni prostori za žene i djevojke“ ima za cilj da podigne svijest o seksualnom nasilju i uznemiravanju.
Nada Golubović, predsjednica Upravnog odbora Fondacije „Udružene žene“ kaže da su kampanju počeli zato što je tema seksualnog uzemiravanja nešto o čemu se ne govori.
„Iako je seksualno uznemiravanje/ napastovanje jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja, koji se najlakše toleriše i za koji većina zakonodavstava nema mehanizam sankcionisanja. Obuhvata neželjena polna ponašanja koja nužno ne uključuju fizički dodir, a osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj, te izazivaju osjećaj srama. Ključni element je moć, odnosno provodi ga osoba koja je na moćnijoj poziciji od osobe nad kojom se ono provodi (npr. šef nad podređenom/im, profesor ili asistent nad studentom/icom, grupa mladića prema jednoj djevojci, neprijatna dobacivanja, dodirivanje koje nije prihvatljivo…..), događa se svugdje u zatvorenom i javnom prostoru. Seksualno uznemiravanje se nerijetko tretira kao trivijalan problem koji se s lakoćom može izbjeći i zaustaviti, što najčešće nije tačno. Vrlo često se radi o ponašanjima koja se javljaju kroz duže vremensko razdoblje i za koje žrtva ne može naći sistemsko rješenje. Naša kampanja daje jasnu poruku da NE stvarno znači NE i daje jasnu poruku da se seksualno uznemiravanje neće tolerisati“, kazala je Nada Golubović.
Posljednje ispitivanje Fondacije „Udružene žene“ o seksualnom nasilju i uznemiravanju u javnom prostoru sprovedeno je u periodu avgust – septembar 2021. godine na ukupnom uzorku od 494 ispitanika/ce. Obradom podataka je utvrđeno da je 70% ispitanih osoba odgovorilo da je bilo suočeno sa seksualnim uznemiravanjem u javnom prostoru.
Doživljavaju ga i muškarci i djevojke, ali je ono u drugom slučaju daleko prisutnije. Tako su, prema ovom istraživanju, pojedine ispitanice navodile da su česti razgovori na poslu vođeni u pravcu pozivanja na odlaske na službena putovanja koja bi mogli aludirati na seksualno uznemiravanje. Pored toga, ispitanice su navodile da je dolazilo do nepoželjnih dodira i zagrljaja. Korištenje neprimjerenih epiteta koje ispitanicama stvaraju nelagodu su takođe jedan od vidova seksualnog uznemiravanja.
„Mlade djevojke su vrlo često seksualno uznemiravane. Zbog patrijarhalnog okruženja vrlo često teško govore bilo kome o tome. Ponekad ne razlikuju udvaranje i seksualno uznemiravanje. Nekada se dvoume da nisu same svojim načinom oblačenja ili ponašanjem izazvale dobacivanje ili potrebu da ih netko dodirne. Edukacija mladih žena i muškaraca je jako važna. Prosto se mora znati da ono što je nekom neprijatno, izaziva nelagodu i strah – nije dozvoljeno“, napominje Nada Golubović, predsjednica Upravnog odbora Fondacije „Udružene žene“.
Seksualno uznemiravanje – seksualno nasilje
„Seksualno uznemiravanje se odnosi na polna ponašanja koja ne moraju uključivati fizički dodir, a osobu dovode u ponižavajući i neprijatan položaj i izazivaju osjećaj srama, to je naravno jedan od vidova seksualnog nasilja. Termin seksualno nasilje se češće koristi ako je riječ o intenzivnijem stepenu uznemiravanja žrtve i odnosi se na bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog odnosa, neželjenih seksualnih komentara ili prijedloga. Obično ga prate prijetnja, ucjena, upotreba sile, fizički kontakt“, objašnjava psiholog Ivan Kuč.
On navodi da stepen uznemirenja žrtve na emotivnom, misaonom i ponašajnom planu, odnosno osjećaj ugroženosti integriteta ispravnije posmatrati i tumačiti kroz doživljaj žrtve, a ne prvenstveno događaj odnosno ispoljena ponašanja.
„Za jednu osobu određena ponašanja usmjerena ka njoj mogu značiti blaže uznemirenje, a za drugu to može biti doživljaj intenzivnog nasilja usmjerenog ka njoj. Vrlo često su osobe koje su bile žrtve seksualnog nasilja senzitivnije i jako se uznemiravaju na ponašanja koja bude prisjećanja na pretrpljeno nasilje. Jasno je da u seksualno nasilje spadaju silovanje, trgovina ljudi zbog prostitucije i pornografije, silovanja u ratu i zatvoru, sakaćenje polnih organa i dr..“, ističe Kuč.
Obrada svih podataka dala je zaista poražavajuće rezultate kada je riječ o seksualnom nasilju, kao i razlozima izostanka reakcije. Jedan od odgovora ukazuje da su pojedine ispitanice navele iskustvo silovanja, kao najteži oblik seksualnog nasilja. Pored silovanja, mnoge ispitanice su ukazale na pokušaje ovog krivičnog djela od strane njima poznatih osoba, koje je nastupilo nakon njihovog pokušaja da kažu kako su one citirale “NE”.
Jedan broj odgovora išao je u pravcu doživljaja seksualnog nasilja kroz neprimjerene dodire, zahtjeve za pristanak na seksualni odnos radi dobijanja određenog zaposlenja. To je naročito bilo očito tokom razgovora za posao, gdje su ispitanice dobijale otvorene ponude.
U analizi podataka istaknuti su razgovori za posao koji su ukazivali na insinuacije vezane za seksualni odnos, kao i seksualno sugestivni komentari. Osim toga, određen broj ispitanica je opisalo iskustvo koje su doživjele od strane autoritativne osobe (nastavnika, trenera ili profesora) u koje su imale povjerenje, a koje je iznevjereno sa njihovim ponašanjem. U takvim slučajevima je bilo mnogo teže odlučiti da se seksualno nasilje prijavi, pogotovo ukoliko se dešava u period djetinjstva i puberteta, te žrtve odluče da progovore u odrasloj dobi.
„Nesigrnost, strah, nepovjerenje, izostanak adekvatne podrške i razumijevanja su u osnovi nedovoljne motivacije za prijavu nasilja. Sumnja da će se stvari promijeniti ili strah od dodatnih komplikacija i stradanja u slučaju prijavljivanja. Uz sve ovo opšta problematika u BiH društvu preliva se i dodatno komplikuje stanje. Materijalna nesigurnost, nemogućnost pronalaska posla i obezbjeđivanje egzistencije, nemanje „veza“ političkih ili rodbinskih koje bi mogle „pomoći“, prijetnje da će im „oduzeti djecu“ i drugi vidovi ucjena. Nedostaje i sistematski rad i praćenje oporavka i osnaživanja žrtava kao i javno dostupni primjeri dobrih iskustava i uspješne prakse na rješavanju ovih problema. Iako postoje određeni pokušaji, napori i uspjesi oni su još uvijek za sada nedovoljni”, kazao je psiholog Ivan Kuč.
Ćuti i trpi – trpila je tvoja baka, trpila sam i ja
Nada Golubović, predsjednica Upravnog odbora Fondacije „Udružene žene“ kaže da žena dok živi u nasilnoj zajednici ima podršku i razumijevanje, ali kad izađe iz te zajednice često joj okreću leđa jer smatraju da je osramotila porodicu.
„Tu treba puno raditi na edukaciji svih članova porodice. Ženi i djeci treba pružiti psihosocijalnu podršku. Treba je uputiti u njena prava“.
U analizi koja je predstavljena, emocije koje dominiraju su u najčešćem broju slučajeva od 24% bijes, strah 21%, bespomoćnost 19% , stid u 16% slučajeva, te otpor u 14% slučajeva. Najmanje zastupljena emocija jeste snaga u svega 4%.
Žene koje se suoče sa traumatskim iskustvom pokazuju emocije u vidu bijesa, jer se suočavaju sa tim da su one te koje su morale da prođu kroz navedeno iskustvo, a kasnije se ti osjećaju preoblikuju u osjećaje straha, bespomoćnosti i stida. Upravo ti osjećaji se još više pojačavaju kod osoba koje doživljavaju seksualno uznemiravanje u javnom prostoru, ne reaguju niti prijavljuju, jer djela kojima su bila izložena nisu krivično sankcionisana.
„Kad žene žrtve nasilja odluče da izađu iz nasilne zajednice u skladu sa resursima koji su im dostupni i kojima same raspolažu to uspjevaju ili ne. Najbitniji su sigurnost, podrška i naravno netolerancija nasilja odnosno svijest o tome da nasilje ne može imati opravdanje, u smislu da je žrtva krivac ili da ona svojim ponašanjem nasilnika „tjera“ na nasilje. Porodični nasilnici su osobe sa psihičkim smetnjama koji imaju potrebu za nasiljem, a koja je patološka. Obično su porodice porijekla te koje pomognu žrtvi da napusti nasilnika na taj način što žrtvi pruže materijalnu i emocionalnu sigurnost. Žene žrtve nasilja se obično „vraćaju“ kod svojih roditelja da žive, za njih se zauzmu braća, sestre i slično. U nekim slučajevima žrtve nasilja same sebi pripreme uslove za odlazak od nasilnika ako je to moguće. Neke se oslone na pomoć institucija. U našem mentalitetu postoji izreka: „Udaj se za onog od koga se možeš razvesti “ značenje ove izreke nadzire se u onim učestalim i teškim slučajevima nasilja koji ponekad završe ubistvom ili samoubistvom… ili izreka: „Il’ ćeš biti moja il ničija““, objašnjava Kuč.
Svakoga dana susrećemo se sa stvarnim nasiljem i fikcijama nasilja protiv žena na vijestima, emisijama i filmovima, u reklamama, u našim kućama, na radnim mjestima.. Podrška za sve žene koje su rekle NE muškom nasilju, koje su ponudile podršku prijateljici, koje su zaštitile jedna drugu, koje su uzvratile, koje su preživjele..
Ne smije da postoji izgovor za seksualno nasilje i uznemiravanje. Nasilje nije privatna stvar. Ne je uvijek NE!
Psihološku, pravnu i ljekarsku pomoć žrtve mogu potražiti anonimno i besplatno na SOS telefon: 1264 u RS i 1265 u FBiH, koji je dostupan 24/7 i policiji na broj 122.