Jelena Vujanović rođena je u Novom Gradu u Republici Srpskoj 25. maja 1993. godine, gdje je završila osnovnu i dva razreda srednje škole. Zbog bavljenja sportom dolazi u Beograd i tu, sa malim prekidima, ostaje do danas. Po zvanju je master politikolog, a trenutno piše doktorat na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, autor je nekoliko naučnih radova iz oblasti političkog marketinga i glavni urednik portala pokreni.rs.
Poeziju piše od osnovne škole, a njene pjesme objavljene su u brojnim zbornicima (zbornici: “Kosovo i Metohija je duša Srbije“, „Trijumf pesme i vina“, „Zavičajni uranak“, „Sjećanje na ljubav“, zbornik „Festivala lepe reči Titel“, „Sve dok je tvoga blagog oka 2021“ itd). U martu 2021. godine štampana je njena prva zbirka poezije sa nazivom „Ma nije mi ništa“, u izdanju Brankovog kola iz Sremskih Karlovaca, a već u avgustu za ovu knjigu biva nagrađena nagradom „Stražilovo“.
Kako sama kaže, poezija je za nju utočište i bunt protiv sveopšte relativizacije osjećanja i vrijednosti.
Kraj Une
Ne znamo se, a znamo se godinama.
Unom zadojeni, kraj nje opijeni.
Sve prošle živote sa svojih leđa
skidamo u trenu k’o kaput iznošeni.
Sad laki smo i nagi, a Una nam pjeva.
Njom teku vjekovi i tuđe uspomene.
Ova što je stvaramo, struji niz tijelo
I urezuje nam se u dlanove i vene.
Odsjaj nje i mjeseca u očima tvojim
nek potraje kao zapis spomenara.
I kad god, k’o sad, huk slapova čuješ
pomisli na uzdah iz mojih njedara.
„Nisam tip žene koja duboke emocije ispoljava svakodnevnim trivijalnim patetisanjem i onda mi pisanje dođe kao nagon i način da ih ipak iskažem. Zato bih rekla da je poezija za mene moranje. Utočište i bunt protiv sveopšte relativizacije osjećanja i vrijednosti. Klica smisla iz pepela besmisla kojim nas posipaju godinama.”
„Ne plašim se smrti jer je nema/ od besmisla strah mi ledi pamet/ kada jednom u vječnost zadrijemam/ šta ostaće tebi u amanet/“ – pitam se u jednoj pjesmi posvećenoj mojoj nerođenoj ćerci. Poezija je moj odgovor samoj sebi na to pitanje.“
Pjesma svake žene
Eh što nije neki rat, pa da ginem za ideale.
Poslije smrti da me svi hvale
kako sam hrabra i požrtvovana bila.
Bolje to, nego što ovako umirem zbog nas,
pa će reći krepala je kao pas
lutalica, sama i ostavljena.
Eh što nije neki rat, da poginem od bajoneta
pa da se oprostim od ovog svijeta
dostojanstveno dignute glave.
Bolje to, nego da izdahnem bjedno ovako,
pa da u čaršiji priča svako:
„Jadnica, vjerovala muškarcu“.
Eh što nije neki rat, jer niko ne pamti budale
što su zbog neuzvraćene ljubavi pale
bez ijedne kapi krvi.
Kameni cvet
Ubrala sam te.
Tu sam te ubrala
gde ubrali su mladost.
I nečiji zalazak sunca su ubrali.
I zenicu iz oka.
I desnu ruku sa vereničkim prstenom.
Gde ubrali su osmehe i stavili im okove.
Tu, baš tu sam te ubrala
gde ubraše slobodu nekom pesniku.
Ali mu pesmu ubili nisu.
Tu gde su čupali dečije ručice,
a sadili kosti i mržnju
i krvlju ih zalivali.
Tu cvete, baš tu.
U Jasenovcu sam te ubrala.
I ne znam da li mirišeš na smrt
ili na život.
Pripremila: Nataša Gavur
Ukoliko pišete poeziju, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu: banjaluka.mladi@gmail.com ili natasa@mladibl.com