Darko Dragić rođen je 1998. godine u Banjoj Luci. Završio je srednju elektrotehničku školu „Nikola Tesla“ u Banjoj Luci. Trenutno je apsolvent na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci na odsjeku za italijanski jezik i književnost.
Pored fakulteta bavi se pisanjem, glumom, snimanjem kratkih filmova i manekenstvom. Do sada je objavio dva kriminalistička romana („Protokol: Banja Luka“, 2014. godina i „Rimska zavjera“, 2019. godina). Pored ovog žanra piše i poeziju, odnosno kratke ljubavne priče.
Neki od njegovih radova su objavljeni na sajtovima kao što su „Dunjalučar“ i „Književnost.hr“. Takođe, snimio je nekoliko kratkih filmova od kojih je za jedan dobio specijalnu nagradu žirija na Sarajevo Film Festivalu 2016. godine u kategoriji „TeenAction“. Učestovovao je i na filmskim festivalima u Zagrebu i Beogradu. Ima iskustva i sa filmskim i TV projektima kao što su TV serija „Kosti“‚ „Hotel Balkan“ i „Advokado“.
Takođe, učestvovao je i u raznim studentskim filmovima, reklamama i spotovima, a igrao je nekoliko predstava u Gradskom pozorištu „Jazavac“, Narodnom pozorištu Republike Srpske, te u Domu omladine u Banjoj Luci. Tečno govori engleski i italijanski jezik, a pomalo se služi i njemačkim jezkom.
U slobodno vrijeme bavi se humanitarnim radom, volontiranjem, vožnjom bicikla, plivanjem, košarkom, tenisom i fotografijom.
Osmijeh
Pomislih danas da okrenem tvoj broj i pitam te da li živiš san…
Potom se sjetim prvog susreta dvoje mladih ljudi koji bijahu legalni u ilegalno vrijeme te se često
zapitam da li se sjećaš onih vremena kada bi tvoja kosa lepršala po vjetru dok bismo hodali
ulicama grada gdje se civilizacije suprotstavljaju…
Ili se, možda, sjećaš onih noći kada bi tvoje sjajne oči govorile više nego što bi i jedna druga
žena mogla postići riječima.
Onomad ti rekoh da ni jednu sličnu ne upoznah do tada, a sada, poslije toliko vremena, mogu da
kažem kako ni danas nisam promijenio mišljenje.
Iako si odjednom nestala, vjerujem kako sam ti još u sjećanju te znam da ćemo se nekad ponovo
sresti…na mjestu gdje si mi prvi put poklonila osmijeh koji nikada neću zaboraviti…
Uspomena
Desi se s vremena na vrijeme da prođem ulicom u kojoj si živjela. Sjetim se tada tvojih riječi iz
noći našeg rastanka. Nasmijem se i zamislim kako ti šapućem da sam te poslušao. Tvoje oči tada
zasijaju jer si poslije toliko godina ostala najbitnija osoba u mom životu. Potom me pitaš da li
sam ostvario svoj san. Zašutim i pustim suzu jer kako da ti kažem da je sada neka druga na
mjestu na kojem si trebala biti ti. Tada shvatiš šta mi je u mislima i nagrdiš me jer sam i dalje
previše emotivan u svijetu koji to ne dopušta. Na rastanku ti kažem kako si najljepša uspomena
koju imam i da si najhrabrija osoba koju sam poznavao…
O da, i dalje se sjećam onog dana kada si jedina stala na moju stranu dok su svi bili protiv.
A jednog proljećnog dana kada slučajno budeš prolazila našim sokakom ugledaćeš me kako
stojim iza ugla. Nećeš mi ništa reći, već se samo osmijehnuti i nastaviti dalje.
A ja ću, obećavam, nastaviti da te čuvam baš kao i u ona vremena kada smo se voljeli i time
prkosili svima onima koji su nam to zabranjivali.
„Nekako sada kada se sjetim to se desilo zaista slučajno…
Dok sam bio još u srednjoj školi napisao sam roman. To je bio roman o obaviještajcima tj. roman špijunske tematike te sam namjeravao da tim putem nastavim. Kako je vrijeme odmicalo i spletom nekih čudnih životnih okolnosti udaljio sam se od pisanja i skoro sam bio stavio tačku na taj „posao“. Poslije te stanke vratio sam se pisanju i završio drugi roman iste tematike koji sam objavio 2019. godine. U to vrijeme se desilo da sam se sasvim slučajno upustio u „vode“ poezije i tada je sve počelo…
Poezija je nešto u čemu sam se pronašao. To iziskuje emocije i čini vas živima. Gledate svijet drugačijim očima i živite život punim plućima. Poezijom možete osjetiti sve čari ovog života i to je zapravo njen smisao – da uživate koliko god život bio težak i na momente besmislen.“
Ljubav u Sarajevu
Prijatelju, teško ti je sa njom…
Čas bi htjela ovako, čas onako. U trenutku se ponaša kao razmažena klinka željna svega, a onda,
kada se najmanje nadaš, iznenadi te nevjerovatnom zrelošću.
Često se naljuti, nekad i bez razloga, ali kada te pogleda tim očima, vrijeme stane i ti zaboraviš
na prepirke sa njom koje si imao do maloprije.
Zna biti drska i gruba i zato je često vidiš samu, ali vjeruj mi da se iza te gruboće krije toliko
nježno biće za koje i život vrijedi dati.
Ne priča puno i zato ti možda izgleda čudno, ali upravo zbog toga ona nije za ovo vrijeme danas
koje je puno površnosti, a premalo ljubavi i mudrosti.
Sa njom možeš pričati o filmovima Felinija i o knjigama Andrića i uvidjećeš da ona toliko sija u
ovim mračnim trenucima i da zato većina ljudi ne može da joj parira.
I za kraj, ako misliš da nije romantična varaš se.
Juče je vidjeh, nasmijanu, kako šeta kraj Latinske ćuprije u vrijeme kada sunce odlazi na
počinak.
Prijatelju, nije lako sa njom, ali je uvijek lijepo…
Pripremila: Nataša Gavur