Suočeni sa pandemijom korone pomalo zaboravljamo da postoje stručni ljudi koji nam mogu itekako pomoći u tome kako da se nosimo sa nužnom izolacijom. Jedna od njih je svakako i Sonja Stančić, asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci. S obzirom na to da se najveći grad Srpske našao i na najvećem udaru zaraze, ona ističe da je u sklopu adekvatne i blagovremene reakcije na epidemiju, od posebne važnosti upravo rad na sistemu javnog mnijenja.
To je onima koj pamte bivši sistem Jugoslavije poznato. Zato su se naši stariji sugrađani brže disciplinovali i shvatili pravovremeno sva upustva. Za mlađe generacije je, prije svega okupirane svojim egistencijalnim potrebama, zatim jednom vrstom odbrambenog mehanizma – neće to na mene, i to je daleko od nas – uz nenaučenost rezultiralo daleko dužim vremenom prilagođavanja koji još traje. Svijest i svjesnost se decenijama gradi, uči, vaspitava – ne dolazi preko noći jer proces učenja ima svoje faze i one su uvijek iste i imaju svoju dinamiku bez obzira na vremenski pritisak. Na žalost, većina građana jos nema sistematično saznanje šta se to zapravo dešava, dobar dio ih nagađa ili prenaglašava ili negira, ali ovo bi mogla da bude dobra lekcija da bi zapravo kao društvo trebali više raditi na obrazovanju i vaspitanju ne samo lekcija koje se obrađuju u školskom sistemu nego i stvaranju jedne mnogo šire i veće slike kako bismo izgradili građane koji su spremni zaštititi i sebe i druge u svakom momentu – kaže Stančićeva.
S obzirom na to da se disciplina teško postiže, da li je strah učinio svoje jer je teško povjerovati da su građani preko noći postali takvi?
Upravo kao što rekoh, ne možete preko noći postati disciplinovan građanin, to je dvosmjeran i dugotrajan proces. Nekako se ne bih složila sa konstatacijom da su postali disciplinovani. Da, trude se da poštuju mjere, ali značajan dio ima otpor i to se vidi svakodnevno, ljudi ne nose maske, rukavice, hodaju preblizu jedni drugima. Još uvijek možete vidjeti grupe ljudi u druženju bez navedenih mjera. Eto, juče, sretoh momka bez maske – kaže nije muški! A to je jedan od desetine primjera i različitih tumačenja. Disciplina se postiže jasnom informacijom, temeljnim objašnjenjem stručnjaka koji poznaju materiju, vaspitanjem šta znači zdravlje, kako se održava higijena, šta je solidarnost. To je ozbiljan proces koji kada savladamo kao građani i kao kolektiv znaćemo prepoznati probleme i vrlo brzo i organizovano reagovati na njih, neće nam biti potrebne represivne mjere.
Kako objasniti izjave ne baš malog broja ljudi da izolaciju teže podnose nego ratne uslove?
Mi smo društvena bića, bića kolektiviteta i to mnogo duže nego što smo bića tehnologije. Mi smo bića koja se kreću i kretanje nas definiše kao ljudska bića još od vremena na kad smo se uzdigli na dvije noge. Kada ste pod stresom jedna od prvih mjera jeste da hodate. Kada se bojite nečega vi bježite, trčite. Odlazimo i dolazimo iz neke situacije, sve je u pokretu, a sada su nam upravo te dvije stvari koje nas definišu: socijalni kontakt i pokret zapravo najvećim dijelom uskraćeni – četiri zida nas guše – stvaraju pritisak, stres i naravno prva reakcija na to jeste da pobjegnete a nemate gdje, i frustracija raste! Drugo i ne manje bitno, uglavnom ste svedeni na mali prostor svog stambenog boravka i svoje ukućane, a da pri tom u tom malom prostoru uglavnom ništa posebno ne možete niti da radite. Onda ste u tom prostoru, koliko god to izbjegavali, suočeni sa sobom, bavite se sobom, a to nije nimalo lako niti u normalnim okolnostima i kad to želite. Suočavanje sa sobom, sa svim onim sto ste željeli i a niste, i sa onim što jeste, a ne bi voljeli i kod sebe i kod svojih bližnjih nije nimalo lako. Nama su tehnologija i kafana zapravo služili da pobjegnemo od sebe samih, od svojih problema i njihovih rješavanja – međutim, sada mnogi otkrivaju i sebe i svoje porodice.
Da li je izolacija na svjetlo dana iznijela činjenicu da naš čovjek ne umije da iskoristi prostor za čitanje, slušanje ili gledanje onih sadržaja za koje nije imao vremena? Biće da to i nije bilo baš visoko na listi prioriteta većine?
Ima nešto što se zove hijerarhija motiva ili hijerarhija potreba – prvo idemo za tim da zadovoljimo egzistencijalne potrebe, pa potrebe za ljubavlju i pripadanjem, a potrebe sa učenjem, usavršavanjem i samoedukacijom slijede tek kad se sve druge osnovne, egzistencijalne, potrebe zadovolje. Ljudi su ozbiljno zabrinuti za svoju egzistenciju, mnogo ih radi na dnevnicu, poslodavci jedva izaze na kraj od prvog do prvog. Kada ste u takvoj potrebi ta briga preokupira i troši sve vaše resurse. Dalje, kada se godinama bavite esgzistencijom i nemate prostora da ulažete u sebe u nadogradnju, vi polako gubite i osjećaj da vam je to potrebno. Kultura učenja, čitanja, posjećivanja muzeja, pozorišta, koncerata se uči i gradi, ali prije tog morate imati izgrađen i određen standard da biste uopšte građane mogli učiti da ulažu vrijeme u unapređivanje.
Neki podaci govore da je nasilje u porodici rapidno poraslo, u svjetlu one teorije da su vikendi zbog okupljanja porodice najrizičniji.
Da, neke statistike kažu da je posljedica izolacije vezane za pandemiju i porast porodičnog nasilja i to u izuzetno visokom procentu, i to je za sve profesionalce iz oblasti socijalne politike i socijalne zaštite sasvim očekivano. Kao što se sistem sprema za očuvanje fizičkog zdravlja u doba ove pandemije, tako je isto potrebno da se prireme i sistemske mjere za očuvanje mentalnog i emocionalnog, ali i da se pripreme mehanizmi za sprečavanje nasilja prema djeci, nasilja u porodici, zloupotrebe djece i ranjivih kateogija. Svaka kriza otvara mnoge prostore za zloupotrebu i to prije svega onih koji su ranjivi i nemoćni.
Pored brige o osobama treće životne dobi čini se da pomalo zaboravljamo djecu i mlade?
Djeca su dobila sasvim novi oblik učionica to je za njih stres, roditeljima je stres da sada dobijaju znatno veću odgovornost, takoreći drugih učitelja i nastavnika, sve to stvara tenziju u porodici koja je 24 sata u istom ili skoro istom prostoru. Dalje, djeca i mladi su ograničeni kretanjem, a njima je kretanje mnogo više potrebno, uz to dešavaju se stvari koji oni ne razumiju, ne mogu da obrade informacije. Zaista ne smijemo staviti po strani djecu i mlade samo možda zato sto su fizički otporniji ali emocionalno i psihički su daleko krhkiji od ostatka populacije.
Kakvo je stanje sa djecom sa poteškoćama u razvoju i njihovim porodicama?
Svi oni imaju svoje specifične potrebe, svako od ovih kategorija je vrlo senzibilna i trebamo obratiti pažnju kako bi prošli sa što manje i fizičkih ali i emocionalnih i mentalnih ožiljaka. Porodice djece sa poteškoćama mnogo trpe i nalaze se u veoma teškim okolnostima, prije svega veliki dio tih porodica su samohrani roditelji, jos veći dio njih su u stanju egzistencijalne potrebe, a sa druge strane oni moraju sa djetetom/odraslom osobom da budu 24 sata. Nemaju više mogućnost dnevnog centra ili neke druge usluge koja im je omogućavala da se bar malo odmore ili odrade neke druge obaveze. Neki od samohranih roditelja niti do prodavnice ne mogu da odu jer ne mogu da ostave dijete o kome brinu. Djeca/osobe sa poteškoćama u zatvorenom prostoru bez stručne ili sa veoma ograničenom stručnom podrškom – to sve usložnjava njihovo ionako složeno stanje, sve su to situacije koje ne mogu da čekaju.
Poštovanje mjera opreza poput pojačane higijene ili obaveznog razmaka se ne čini pretjeranim zahtjevom, ali kako objasniti stigmatizaciju onih koji se usude javno iskazati sumnju u pandemiju?
Strah za fizički život, od nepoznatog, od nečega sa čim se do sad nismo suočavali uz lošu sposobnost za toleranciju drugačijeg mišljenja nas dovodi na vrlo klizav teren. Recept za destigmatizaciju je u onom rečenom na početku: dovoljno pravorevemenih informacija, edukacija i vaspitanje je ključ mogućnosti da imate dovoljno otvoren um da čujete sve oko sebe i sva mišljenja, a da pri tome niko vas ili vi nikog ne ugrozite.
Da li je ovaj režim života, ukoliko potraje duže od npr. šest mjeseci, u stanju da izazove promjene u psihičkom smislu?
Naravno da će ostaviti, sad se već osjećaju posljedice nakon četiri sedmice. Mi smo na Balkanu specifični, ovo je za naše ljude retraumatizacija, prvo je bio rat, izbjeglištvo, pa za neke povratak, pa velika ekonomska kriza, pa poplave 2014, pa za neke ponovo poplave 2017. godine i sada pandemija, a većina se još nije suočila ni sa traumom rata i mnogo je psihičkih i emocionalnih poremećaja koji je uzrokovao, a prošlo je više od dvadeset godina. Moglo bi se reći da smo navikli na krize, dok se drugi prvi put suočavaju sa njima, pa da ćemo se i lakše i brže izvući, no bojim se da su baš zbog toga naši kapaciteti veoma krhki i da nemamo dovoljno niti izgrađenih mehanizama niti znanja ili snage da prepoznamo stanje u kome se nalazimo, a tek da reagujemo na njega i da ga tretiramo. Voljela bih bih kada bismo, koliko brzo odemo ljekaru za prehladu ili bilo koje fizičko stanje, tako brzo odemo do psihologa ili psihijatra kada osjetimo da nam je svakodnevnica preteška, ili jednostavno da naučimo da možemo i više i bolje i sa sobom i sa drugima oko nas. No i to je put koji tek treba da pređemo kao društvo. Bez obzira na navedeno i dalje smatram da ništa nije dovoljan izgovor da ne bismo bili dobri ljudi za sebe i svoju okolinu.
Autor: Nebojša Ristić/Srpska Cafe
Preuzeto sa: srpskacafe.com