Mihaela Šumić rođena je 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka), objavila je 2020. godine.
La risa macabra de una cabra y su madre que me gritaba que la matara
(Jezivi smijeh jedne koze i njena majka koja mi je vikala da je ubijem)
Cvrkut i zatišje pred gladnim čovjekom, gladnijim od svih zvijeri koje ikad šetaše zemljom,
nikad sitim vlastite krvi i mesa koje se ljušti sa tankih koščica koje krckaju u mraku.
Cvrkut i svijet je mrtav kao i Evitina baba one jeseni kad se skotrljala niz liticu, kao koza
koja je nogom zapela za žicu i osušila se pod udarcima vremena i suncem koje je virilo kroz
tanke grane.
A onda sam čula smijeh i vidjela kozu kako sjedi na dvije noge, a trećom drži četvrtu s koje
guli ono malo kože i krzna jer što je ostalo jednoj kozi koja je na pravdi nečijeg boga ostala
zaglavljena u paprati i rđavoj žici koju je pojela ljetna kiša?
Što je ostalo tronogom stvoru koji je meketao stazama kojima samo mrtvaci ponekad prođu
da se uvjere da su mrtvi?
Smijeh. Ostao je smijeh tog beznogog očaja koji juri kroz šumsku pustoš, kroz grane i tišinu
od koje se i najhrabriji zavuku u svoje ljušture i pobjegnu glavom bez obzira, tišinu od koje
svatko pomisli da je već odavno mrtav.
Taj smijeh, taj bolni titraj suhih glasnica koje zapinju jedna za drugu.
Jedno duboko „ha“ kao iskrivljeni uzdah vraga koji tumara uskim prolazima.
Jedno duboko „ha“ kao upozorenje.
Svijet je mrtav, sahranili smo ga u žici i šumi, pojeli smo ga zajedno s nogama, papcima,
kožom i tankom dlakom, ostavili smo tišinu i pustoš i smrt, ostavili smo ih na stazama i
granama da se dugo u noć smiju našim povremenim uspjesima i čestim neuspjesima.
Ostavili smo kozu da pojede samu sebe kao što smo i mi to davno učinili.
Njena je majka žena obučena u kotrljajuće božanstvo na iskrivljenoj podlozi zemlje.
Vrag je negdje u hrpama lišća i sjeni golog drveća šaputao kralježnici vremena da se slomi,
da se raspukne na četiri dijela u četiri zvuka, na četiri svijeta u četiri treptaja. Vrijeme.
„Vrijeme je“, vrišti kozina majka na brdu, vrijeme je da gubavci progutaju nož i otputuju
daleko, daleko gdje ih ni božje oči neće vidjeti. Vrijeme je za prazninu koju dočekujemo s
obje ruke i krvavih zjenica od svega što smo nekoć vidjeli.
Jedno duboko „ha“ kao vražja osveta nad dobrotom naivnih bića.
Jedno duboko „ha“ i kozu sam nahranila nožem i oštrinom vlastitog straha od smrti, od
života, od svega predvidljivog.
Zatišje. Sjedim u žici i jedem vlastitu nogu jer što je ostalo jednom izgubljenom stvoru koji je
samovoljno legao u kavez iščekivanja?
Moja je majka žena obučena u kotrljajući umor na iskrivljenoj podlozi zemlje.
Vrag je negdje u kutu mojih očiju po kojima pljušte riječi novog svijeta. Glad neumorno titra
u grlima iz kojih kuljaju pjena i kiše od kojih će izrasti još šume i još žice za naredne male
bogove, za naredne koze i njihove okrutne majke, za samog vraga koji čuči negdje u svakom
od nas, za smrt, za smrt i život i isti onaj svijet koji smo ubili besramno.
Još čekam da sa vrha brda moja majka vrisne: „Vrijeme je“ i da slučajni prolaznik
prestravljen mojom nezasitnosti zabode nož u moja usta i padne u žicu iz koje smo svi
nastali.
„Počela sam pisati krajem prvog razreda osnovne škole, u početku su to bile neuredno
nažvrljane rimovane pjesme o rođendanima, obitelji, školi i drugim svakodnevnim stvarima.
Tad sam počela pisati jer sam vjerovala da su moji doživljaji svijeta malo drukčiji od onih
koje imaju drugi, mada ni danas nisam sigurna jesu li. Poezija je bila jednostavna, u mojoj
glavi pisanje proze je izgledalo kao jedno mučno i dugo iskustvo, a poezija je bila kratka,
dovoljno kratka da se napiše za dvadeset minuta. S vremenom sam sve više čitala, puno više
prozu nego poeziju i mislim da sam se tek tad zaljubila u pisanje, istinsko pisanje, ne ono
prolazno koje pročitaš jednom i pomisliš kako je super i kako se s tim možeš poistovjetiti,
nego ono koje je svevremensko, koje život i svakodnevicu bilo kojeg vremena predstavlja
tako da bi se u njemu mogli prepoznati i farmer iz XIX. stoljeća i glumica iz XX. stoljeća i
moderni čovjek XXI. stoljeća. Takvu vrstu univerzalnog iskustva prvo sam otkrila u
Marquezovim djelima koja sam opsesivno čitala, neprestano se vraćajući istim pričama jer
bilo da je opisivao kravu zaglavljenu u blatu ili nesretni život djevojke u pustinji ili obiteljsko
prokletstvo, svaka od tih slika, pa i one koje nisam imala priliku da vidim u stvarnom životu,
djelovale su toliko stvarno da sam imala osjećaj da se svaka scena odvija tik pred mojim
očima, svaka rečenica me sve više i više uvlačila u svijet za koji sam mislila da mi je
nepoznat, a ispostavilo se da ga poznajem, nekad čak i previše dobro. Tad sam počela pisati i
prozu. Prvi mini-roman napisala sam u sedmom razredu osnovne škole, bio je napisan u dvije
sveske i pisala sam ga nekoliko mjeseci. Kako je vrijeme prolazilo pisala sam i jedno i drugo,
mada puno češće poeziju jer sam je mogla brzo završiti, s prozom je to sve trajalo mnogo
duže, umjesto nekoliko minuta trebalo bi mi nekoliko sati da nešto završim, ali vježbala sam
se i iskustvo je bilo drukčije. Poezija je postala kao niz flashbackova koje sam redala u strofe,
a proza je postala film koji se odvija u mojoj glavi i počela sam jednako uživati i u jednom i u
drugom, ovisno o raspoloženju i tome koliko je priča kompleksna.“
La historia de una muerte esperada
(Priča očekivane smrti)
U to vrijeme sam mrtva izvlačila koru drveta iz utrobe Zemlje, iz mene su izvlačili korov. Iz
svake šupljine osušenog tijela, napuklih kostiju i čeljusti koju su nekad davno nastanili
preveliki zubi za malenu lubanju, izvlačili su samo trunke nespretnih biljaka, uzaludnih u
rajskim vrtovima i previše običnih za kraljevske staklenike. Ruku sam gurnula u gorući grm
vlastitog tijela i posijala sjeme srama koje je ostalo u meni i nakon što sam umrla.
„A kako”, pitala je oluja koja je pomela moje ostatke.
„A kako”, pitala sam samu sebe kopajući po ranama iz nekih prošlih života u kojima sam tko
zna koliko puta progutala i pijesak i kamen i stijenu, a kasnije prstima rovarila po vlastitom
grlu stojeći nad rupom u koju će me jednog dana gurnuti slučajni prolaznik.
U to vrijeme sam mrtva rađala lišće i latice iz podzemlja.
„Tako su lijepi”, govorile su nasmiješene koščate babice bacajući moju djecu po nekom od
mokrih grobova.
Bila je jesen i zaljubila sam se u tišinu mrtvog cvijeća porobljenog injem, u privremenost
koja je padala na brdovite raskole misli, u vlastiti umor koji se obrušavao na mršava ramena
obiteljskog nasljeđa.
Moje su ruševine temelj za sive kolijevke s lokotom, za špilje u kojima šišmiši prave gnijezda
od oštrica i trnja i u kojima medvjedi zimi pate od nesanice. Netko je na meni slomio križ i
kralježnica moje stvarnosti se slomila na dva dijela. U njima tek zrno titrajuće čežnje i
prezreli plod iščekivanja.
„A kako”, pitali su slijepi putnici kad sam ležala na pločniku s rupom u sljepoočnici iz koje je
kapala morska voda mutna od algi i trave.
Istina je bila negdje između nas, između mene i mene i mene, negdje u tom mekanom tijelu i
nitima žila koje su lovile nespretne glodare u trbuhu i grudima, negdje u lubanji koja je
smrskana vremenom postala prah koji nečiji bogovi udišu svojim grbavim nosevima, negdje
u tom sljepilu koje juri ka suncu drhtala je skrivena unutar mene kao kad sam prvi put
progutala nož i vlastitu šaku, a zatim se skrila iza vrata spavaće sobe u tom nijemom kriku
koji doziva smrt.
Ali tad nisam umrla. Ni one jeseni kad je zrno prostrujilo kroz moju glavu kao debela muva
kroz kuhinju, ni onda kad je rez bio toliko dubok da sam vrhom noža lovila kitove i sirene po
njemu, ni onda kad je debelo uže zavezano za visoki prozor i uzglavlje kreveta gulilo slojeve
mog vrata.
Umrla sam mnogo prije toga, u rukama koščate babice koja je majci šapnula: „Tako je
lijepa”, a zatim otrčala u crkvu i vani je pljuštalo i lišće se lijepilo za prozor, a moje grlo
omamljeno uništenjem je vrištalo jednako glasno kao i nebo dozivajući smrt, bilo je proljeće i
zaljubila sam se u tupe udarce kiše po staklu i lomljivost kostiju sumorne svijesti i tišinu koja
dolazi poslije.
„Sanjari znaju držati pištolj, ali nemaju hrabrosti povući okidač”, rekli su mi prije nego su
presjekli pupčanu vrpcu.
Pripremila: Nataša Gavur
Ukoliko pišete poeziju, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu:
banjaluka.mladi@gmail.com ili natasa@mladibl.com