Mlada pjesnikinja Jovana Lolić, rođena je 1998. godine u Banjaluci. Poeziju piše još od osnovne škole. Mnogo voli da čita knjige, kako kaže, često budna sanja. Trenutno pohađa osnovne studije na Filozofskom fakultetu: odsjek Učiteljski studij. Ne voli ništa da planira i ne skriva da se zbirka njenih pjesama već odavno priprema za izdavanje i privodi kraju. Izdavanje zbirke, za nju, predstavlja ostvarenje jednog od njenih viših ciljeva te radi na tome da sve izgleda onako kako misli da treba, kako bi se tim činom i zvanično svrstala među pjesnike. Svoju poeziju ne voli da kategoriše, to uvijek rado ostavlja na izbor svojim čitaocima, poštujući svačiju percepciju.
Danas čitamo Jovanine pjesme ,,Tišina” i ,,Vjera”.
Tišina
Budite tiho besane noći
Proći će sve što mora proći
Sanak je rekao da će doći
I da mi on može pomoći
Budite tiho umorne oči,
Spijte da sanku utolite mir
I neka natpis stoji na ploči
Noćas je zaspao umorni svemir
Budi tiho, ti, srce moje
Večeras kucaj jako, ali polako
Jer se svi otkucaji broje
Posebno oni što kucaju žarko
Budi i ti, tiho, dušo nijema
Što samo za umor i borbu znaš
Ne dopusti da te više nema
Sad je vrijeme da još nade daš
Biću i ja tiho, obećanje dajem
I borbi ću nastavak pisati ja
Jedino tako neću da se kajem
Jer ono što vrijedi, ne mora i da sja
“Kada me ljudi pitaju ‘kako si počela da pišeš poeziju’, najčešće volim da objasnim na sljedeći način. Volim da osjetim sve ono što me okružuje, težeći ka tome da taj unutrašnji osjećaj bude lagodan, međutim, to nije uvijek izvodljivo. U mojoj duši, vjerujem kao i svačijoj, svakodnevno naviru razna osjećanja, od onih lagodnih i harmoničnih, do onih nelagodnih i uzburkanih… Pa sam sebi dala zadatak da zapisujem sve ono što moja duša tka, te da na taj način filtriram svoje emocije i osjećanja. Inspiraciju crpim iz svega što vidim i osjetim, uvijek mirno čekajući da ona sama od sebe (na) dođe… Onda preuzimam ključ za svijet u kojem sam ja ta koja stvara. Ključeve tog mog svijeta nesebično predam ljudima koji vole da čitaju. Tako sam prije nešto više od godinu dana, odlučila da taj krug ljudi proširim i otvorim svoju Instagram i Facebook stranicu ,,Trag života Jolo”. Za mene poezija predstavlja govor duše. Smatram da je upravo duša ta u kojoj se skrivaju sva naša osjećanja. Ona je zaslužna za svaku emociju koju pjesnik prenese na papir, potajno vapeći za njom. Samom, čistom i iskrenom”.
Vjera
Kada loptica u vis krene
Sjetiću te se, a ti se sjeti mene
Potrudi se da je malko spustiš,
Da bude u zraku, nemoj da dopustiš
Kada se nos u nebesa vine
Neka ti lijepa pomisao sine
Tada se sjeti zašto još trajemo,
Da li jedno drugom smisao dajemo
A kada ti ponestane za otkucaje trake
Stani ispod moga sunca i uzmi sve zrake
Pa tu negdje potraži i moju sjenu,
Možda otkucaji ponovo brzo krenu
Uzmi me za ruku, povjeruj u mene
Ne gledaj me očima, k’o što gledaš druge žene
Pusti da stvorimo ono nešto naše,
Nemoj da te sumnje trgaju i plaše
Ako ništa, povjeruj bar u naše vrijeme
Ja vjerujem da dobar plod nosi naše sjeme..
Ako i ti vjeruješ, svoju mi ruku pruži
A moja će ruka tvojoj da se pridruži.
Pripremila: Mihaela Amidžić